Na današnji dan 22. svibnja 1968. album “Disraeli Gears” grupe Cream dosegnuo je zlatnu prodajnu nakladu.
Već je prvijenac “Fresh Cream” pokazao svu glazbeničku virtuoznost trojke. Eric Clapton je nakon epizoda s Yardbirdsima i Mayallovim Bluesbreakersa želio krenuti naprijed držeći da će mu ostanak u bendu onemogućiti daljnji razvoj. Slično je mislio i bubnjar Ginger Baker nezadovoljan svojom ulogom u Graham Bond Organisation te basist Jack Bruce koji je također jedno vrijeme s Gingerom proveo u bandu. Zanimljivo je, u stalnom sukobu s Bakerom, no izazov nove super-grupe trojice cijenjenih i ravnopravnih glazbenika nadišao je osobne razmirice. Nastupni album je snimljen i objavljen 1966. te – pomalo neočekivano za novu grupu – dospio na 6. mjesto engleske rang liste. Donio je kolekciju blues standarda (“Four Until Late”, “Rollin’ and Tumblin'”, “Spoonful” , “I’m So Glad” i “Cat’s Squirrel”) te autorske brojeve Bakera i Brucea.
“I Feel Free” je svakako najpoznatija od njih (i britanski hit singl objavljen na američkom izdanju albuma), a Bakerova “Toad” prva snimljena rock skladba s bubnjarskim solom. O početku rada s Creamom, Clapton je pisao u svojoj autobiografiji kazavši da je dinamika sviranja u triju utjecala na njegov stil pošto je morao smišljati nove načine kako obogatiti svoj zvuk. “Dok sam nastupao u kvartetu – s klavijaturama, basom i bubnjevima – mogao sam jednostavno kliziti iznad ostalih, izvoditi muzičke komentare, uvlačiti se i izvlačiti po volji. U triju sam morao stvarati mnogo veću količinu zvuka (…) Tehnika mi se uvelike izmijenila budući da sam svirao mnogo više akorda i lupao po praznim žicama proizvodeći temeljni bas kojim sam pratio solo dionice”.
Uskoro dolazi novi album…
No Clapton se u novoj ulozi odlično snašao pa su koncerti Creama – posebice na prvoj američkoj turneji 1967.– završavali euforičnim odobravanjem publike, iako su nastupali zadnji u paketu sa još pet izvođača. U New York su se vratili koji mjesec kasnije i započeli snimanje albuma “Disraeli Gears” (objavljen u studenome iste godine). Album snimljen u Atlantic studiju (gdje je Aretha snimala “Lady Soul” na kojem je i Clapton gostovao) u produkciji Felixa Pappalardija te sa znanim Tonyjem Dowdom kao tonskim majstorom, dospio je među Top 5 s obje strane Atlantika.
“Disraeli Gears” je dao “Strange Brew” – izvorno zamišljen kao klasična blues “dvanaestica” koju je Pappalardi pretumbao a Clapton još dodao solo u maniri Alberta Kinga, ali i “Tales Of Brave Ulysses” i “Sunshine Of Your Love”; nove zgoditke i koncertne standarde koji su oduševljavali (posebno američku) publiku. Album je sniman brzo no umjesto u ljeto objavljen je krajem godine jer su u Atlanticu odustali od planiranog omota i album prepakirali u novi (odličan) psihodelični omot Martina Sharpa. Bio je to pun pogodak.
Mada je album imao niz veoma dobrih brojeva, Cream su na koncertu uglavnom izvodili samo “Tales…”, “Sunshine Of Your Love” i “We’re Going Wrong”, dajući prednost produženim jamovima (“džemanjima”) umjesto konciznijim pjesmama sa pop melodijom (poput sjajne “Strange Brew”, “World Of Pain”, “Dance The Night Away”, “Blue Condition”, “Swlabr”…). “We’re Going Wrong” bila je tipičan creamovski broj. Melankolični uvod u čijoj podlozi Ginger bubnja sto na sat uz akcente gitare i basa postupno dobiva Claptonove solo umetke te je gotovo pa “predigra” za eksplozivniji “Outside Woman Blues” koji je na albumu za njom slijedio.