Album ‘Hot Rats’ objavljen na današnji dan 10. listopada 1969. na etiketi Bizzare Records, Zappa je snimio sa novim glazbenicima. Nakon raspuštanja grupe s kojom je objavio ‘Freak Out!’ zbog mizernih prihoda, u studiju je okupio novu ekipu sa sjajnim glazbenicima. Među ostalima i s multiinstrumentalistom Ianom Underwoodom (koji je već surađivao sa Zappom na albumu ‘Uncle Meat’), Lowellom Georgeom, violinistima Donom ‘Sugarcane’ Harrisom i Jean-Lucom Pontyjem te starim prijateljem Donom Van Vlietom poznatijim kao Captain Beefheart koji je gostovao u jedinoj pjesmi s vokalom – ‘Willie The Pimp’. Tema ‘Peaches En Regalia’ koja je otvorila album (i postala nezaobilazni koncertni standard tijekom narednih dvadesetak godina) iz prve je pokazala Zappin iskorak prema jazzu odnosno fuzijskom jazz-rocku. Osim jazza – naglašenog saksofonom i orguljama broj je ‘očijukao’ i s funkoidnim ritmom i rockom no krasila ga je zavodljiva melodija i himničnost.
Fusion umjetnost na vrhuncu kreativnosti
Devetominutna ‘Willie The Pimp’ – temeljena na blues predlošku i ‘masnim’ blues riffovima podebljanim električnom violinom – antologijski je broj s ‘režećim’ Captain Beefheartom (u ulozi reinkarniranog Howlin’ Wolfa) i sedmominutnim Zappinim gitarskim ‘rockerskim’ solom koji je išao i prema Claptonu iz poznih dana Creama (s maštovitom uporabom distorzije). Oba broja su pokazala umijeće spajanja sofisticiranog i virtuoznog jazz muziciranja te rocka odnosno logičan suživot maštovitih jamova i precizno aranžiranih i zaokruženi trominutnih tema. Ma koliko da bio inovativan ‘Hot Rats’ je bio i svojevrsno ušće dotadašnjih Zappinih ‘patenata’ i diskretno ubačenih žanrovskih krhotina poput duha psihodelije, avangarde ili proto-prog rock elemenata. Primjerice himnična ‘Son Of Mr Green Genes’ – koja je mogla biti i nosivi broj kakvog filma – ima korijen u ‘Green Genes’ s ‘Uncle Meat’ albuma no ovdje je umješno sparena s rockom (posebno gitarskim solom) i jazzom
(saksofonskim odnosno puhačkim dionicama).
Poslužio je kao nadahnuće za mnoge kasnije jazz-rock teme ali i za prog-rocke instrumentalne ekstravagance. Dok je ‘Little Umbrella’ (slično postavljena kao i ‘Peaches…’) neočekivano opuštena tema, šesnaestominutna ‘Gumbo Variation urnebesni je bluesy-jazz jam u zavodljivom grooveu sa Zappom, Underwoodom (koji je svirao tenor saksofon) i Harrisovom violinom u top izdanju. Ovaj, zacijelo najupečatljiviji broj albuma, ravnopravan je fuzijski komad vrhuncima Milesovog ‘Bitches Brew’. I zaključna ‘It Must Be A Camel’ je jazz klavijaturama i bubnjem u uvodu te još više saksofonskim solom Underwooda, uz Zappine upečatljive kratke gitarske dionice pokazala da je od istog materijala kao ‘Bitches Brew’. No s dodatnim diskretnim začinima funka te avangardnog koji se, recimo, dao osjetiti i kod Soft Machine na ‘Volume Two’.
Inovacije i kreativnost tijekom studijskog snimanja albuma
Na snimanju albuma kojeg je sam skladao, aranžirao i producirao Zappa je koristio novu šesnaest kanalnu studijsku tehnologiju koju su za njega domislili u hollywoodskim TTG Studios što mu je omogućilo višestruka nasnimavanja (ovedubing) puhača i klavijatura Iana Underwooda. Rezultat je bila kompleksnija i bogatija glazbena tekstura. Za razliku od tada uobičajenog snimanja bubnjeva u mono tehnologiji na osam kanala, Zappa je novu tehnologiju iskoristio za stvaranje stereo zvuka bubnja razdvajanjem po kanalima što je pak ‘toncu’ omogućavalo potpunu kontrolu svakog elementa u slaganju konačnog miksa. Zappin ‘patent’ je već iduće godine postao novi studijski standard. Slično je bilo i sa ostalim inovativnim postupcima u studiju poput daljnjih razrada manipuliranja brzinom vrpce ne bi li dobilo neočekivane i drugačije tonove te neobičan glazbeni kolorit. Ili preciznije – gotovo trodimenzionalnost zvučne slike. Recimo, u brojevima poput ‘Peaches En Regalia’ i ‘Son Of Mr. Green Genes’ sva su osnovna glazbala snimljena na većoj brzini da bi se kasnije bubnjevi dodatno snimili mnogo sporijom brzinom.
U konačnom miksu vraćeni su na normalnu brzinu reprodukcije pa su sva kasnija nasnimavanja dobila – za Zappu tako specifičan – komičan ili satiričan efekt. Kako je to netko kazao: kao da se netko u studiju poigravao s dječjim limenim bubnjem. I ostala su glazbala imala sličan tretman pa je Zappin bas kojeg se čulo u uvodnom broju – kojeg je on sam ‘deklarirao’ kao ‘octave bass’ – bio snimljen dvostrukom brzinom od uobičajene. Rezultat je bio zvuk basa s ‘gitarskim tonom’. K tome tijekom snimanja su korištena i neočekivana priručna ‘glazbala’ što je albumu davalo dodatnu vrijednost pionirskog rada. Moglo bi se čak kazati svojevrsnog analognog prethodnika kasnijim poigravanjima u studiju koja su postala moguća digitalnom tehnologijom.
Za razliku od ranijih albuma ‘Hot Rats’ je ne samo oduševio kritiku već i ostvario komercijalni uspjeh uspevši se među deset najprodavanijih albuma u Velikoj Britaniji. U Americi je znatno slabije prošao no, s druge strane, kao ‘klasičan’ album u golemoj Zappinoj diskografskoj ostavštini nezaobilazan je na svakoj listi najznačajnijih izdanja rocka i jazz-rocka odnosno kao ‘obavezna literatura’ za studente kompozicije i improvizacije.