S producentom i glazbenikom Vedranom Peternelom koji se krajem sedamdesetih iz Zagreba preselio se u Pariz, u kojem je aktivno sudjelovao na glazbenoj sceni, a tijekom karijere stekao iskustvo u radu s brojnim svjetskim glazbenicima kao što su Warren Ellis, PJ Harvey, Nick Cave, Theo Hakola… za Mixer razgovara Anđelo Jurkas.
Snimali smo u deset klubova u četiri grada
Dobio si Porin za najbolju kompilaciju ‘Zvučni zid’ u izdanju Menarta. Riječ je o svojevrsnom nastavku ‘Zagreb Callinga – Generacije bez refrena’ na kojem si skupljao creme de la creme tuzemne alternative. Koji su bili kriteriji odabira izvođača i ako možeš kraći retro o uvjetima nastanka?
Na ‘Zagreb Calling’ pokušao sam napraviti presjek zagrebačke alternativne scene,
s deset bendova snimljenih uživo u jednom klubu, KSETu. Za ‘Zvučni Zid’ htjeli smo proširiti koncept pa smo tako snimali, audio i video, u deset klubova u četiri grada, Zagrebu (Pločnik, Dva Osam, KSET, Močvara, Vintage, Gavella), Puli (Rojc, Kotač), Koprivnici (FUNK) i Šibeniku (Azimut), te uz one zagrebačke koji se nisu našli na prvoj kompilaciji uključili i neke bendove iz drugih gradova.
Na dvostrukom albumu tako su se našli Hram, Skotni Vrag, Nemeček, Nina Romić, Barbara Munjas, Rolo, Mimika Orchestra, Povraccio di Colteo, Sara Renar, CRIO, Roj Osa, Seine, Šiza, Denis Katanec i Živa Voda. Kriteriji odabira su nužno subjektivni, ali dovoljno je aktivno pratiti scenu da bi se uspostavilo koji su bendovi koncertno aktivni i u usponu, ili pak novi i zanimljivi.
View this post on Instagram
Ne želim se ponavljati
Nagradu nisi primio – spriječenost ili statement? I općenito kakav ti je odnos prema glasačima nagrade i institucionalizmu koji za najbolji alternativni album nagrade remiks album popularnog riječkog benda ili za najbolji bend (grupa s vokalom) nagrađuje live izvedbu tridesetak godina starog rock hita ‘Budi ponosan’ samo zato jer su to glasovita imena za koje znaju, izdvojene samo neke od nelogičnosti. Imaju li takvi glasovi težinu ili da im daš skalpel mogli bi operirati slijepo crijevo?
Na dan dodjele Porina imao sam odavno dogovoren nastup sa Sarom Renar u Leipzigu, pa je nagradu u moje ime i u ime svih bendova na kompilaciji preuzela Nina Romić, koja je i sama dio njih. Nina je bila nominirana u kategoriji za najbolji album alternativne glazbe s albumom ‘Jezero’, u kojoj se osim nje u stvari nije našao nitko s alternativne scene, a koja je prethodne godine izrodila mnoštvo izuzetno kvalitetnih albuma, koji su većinom završili na samom vrhu svih domaćih i regionalnih godišnjih top lista. To je prvi apsurd. Drugi, da ostanemo samo u toj kategoriji, je da je nagrađen Let 3 koji s albumom remiksa njihovih hitova uopće ne bi trebali biti u toj kategoriji.
Ta dva primjera, da ne idem uopće u druge kojih si dio i sam nabrojao, ukazuju na dva velika problema Porina: kategorije i ljudi koji o njima odlučuju, te glasačko tijelo. Kako cca 1200 glasača može biti stručno, te odlučivati o najvećoj strukovnoj nagradi u Hrvatskoj? Dobro se zna da je po tom pitanju stručno najviše nekih pedesetak ljudi u zemlji, koji aktivno prate scenu, a većina njih nije u glasačkom tijelu Porina. Mišljenja sam da se ta nagrada treba dubinski reformirati, modernizirati i otvoriti novim strujama i mišljenjima, inače će izgubiti i ono malo relevantnosti koja joj je ostala.
Ako ima broj jedan i broj dva – slijedi li i treća kompilacija ili moguće četvrta, peta i prebacivanje u tradiciju da svako toliko izađe poneka?
Ne znam još sa sigurnošću. Imam neke ideje, ali za sada sam još uvijek u fazi promoviranju bendova i klubova s ove ploče. Ta izdanja su veliki logistički i organizacijski zahvati, koji uzimaju puno vremena i rada. Potrebno je neko vrijeme između dva takva projekta. Ne želim se ponavljati, a i ne bavim se samo time.
Zvuk u sebi nosi neku dozu apstrakcije koja me privlači
Oblikovanje zvuk onkraj zvučnog zida tebi je zapravo bio i ostao jedan pd primarnih vidova bavljenja glazbom i karijere. Odakle taj izbor i kako?
Muzikom i zvukom se bavim već nekih 35 godina, a od samog početka sam se nekako prirodno opredijelio za tretman zvuka u najširoj formi, naspram sviranju instumenata. Koliko god bio konkretna materijalizacija glazbe, između ostalog, zvuk u sebi nosi neku dozu apstrakcije koja me privlači.
Relacija življenja života Pariz – Zagreb dala ti je perspektivu i mogućnost usporedbe tamošnje alternative i ovdašnje. Ima li, osim kvantitativne razlike, bitnih kvalitativnih i stilskih razlika? Što ti se čini da im oduzmeš hrvatski jezik koji su naši izvođači konkurentni ne samo francuskoj već globalnoj svjetskoj sceni?
Zadnjih petnaestak godina živim u Zagrebu, tako da nemam više toliko blizak kontakt s francuskom scenom, a to je nešto što se mora živjeti iznutra. Malo toga dopire do nas, ali ono što je zajedničko je stilska raznolikost. Naša scena je izuzetno žanrovski šarena i to čini njeno bogatstvo. Od petnaest bendova sa ‘Zvučnog Zida’ ne postoje dva koje se može staviti u istu žanrovsku ladicu. Na globalnoj sceni konkuretni su oni bendovi koji imaju nešto autentično i originalno za reći, kako muzički tako i tekstualno. To publika bez greške osjeća, neovisno o jeziku na kojem se pjeva.
Ili ako poput Irene Žilić odaberu engleski pa ih Morcheeba primijeti i uzme im stvar ‘The Moon’. Koji su tebi najdraži domaći izvođači i autori?
Nemam ništa protiv pjevanja na engleskom, ili bilo kojem drugom jeziku, ali mislim da je zabluda da će se pjevanjem na engleskom lakše doći do međunarodne publike. Na showcase festivalima sam imao priliku čuti izvođače iz raznih ne anglosaksonskih zemalja koji samim time što pjevaju na engleskom, gube autentičnost te zvuče kao bilo koji prosječni engleski ili američki bend, kojih je na pregršt. Možda će ih lakše prigrliti producenti ili export biroi, za publiku sam puno manje uvjeren. Teško mi je nekoga od domaćih izvođača izdvojiti kao najdražeg, ima ih dvadeset i pet na dvije kompilacije – neka svatko odabere sebi najdražeg.
Entuzijazam ima rok trajanja
Kakva je dispozicija hrvatske klupske ne samo alternativne scene? Postoji li mimo Zagreba po gradovima, gradićima i mjestima Hrvatske od Dubrovnika do Umaga i Čakovca do Vukovara pa natrag 20-ak ili 30-ak smislenih klubova po kojima se može održavati bilo koncertnih turneja bendova koji nemaju špage po glazbenim institucijama?
Ne postoji. To je veliki problem. Poduhvat je spojiti tri koncerta u komadu po klubovima van Zagreba i to uz veliku kilometražu (čitaj troškove) između svakog. Ako se sve zbroji, pesimistično je to 7-8 klubova, optimistično 10-12. Koji većinom jedva preživljavaju. To ne ide na bolje i ako se nešto ne pokrene tako će i ostati dok ima etuzijazma u ljudima koji ih vode, a entuzijazam ima rok trajanja.
Što su i koje su momenti koje bi država RH mogla napraviti bolje za alternativnu kulturu i izražavanje off izvođača i treba li uopće centralizirana
nuditi išta ili je ovakva nezainteresirana upravo ono što se i očekuje? Možeš li komparirati Francusku i nas po tom pitanju?
Ono što je sada alternativna kultura jednog dana će postati mainstream, s toga ju treba podržavati, pomagati i gajiti. Naša alternativna glazbena scena je sve brojnija, zanimljivija i jača, ali gotovo da nema gdje nastupati van Zagreba. S obzirom da ta glazba ne postoji u televizijskom ili radijskom eteru, publiku treba postepeno graditi, a klubovi su ključna točka za razvoj buduće publike.
Mislim da bi, kao što se to već godinama radi u drugim europskim zemljama, javne institucije, na državnoj i lokalnoj razini, trebale ulagati puno više u infrastrukturu i programska sredstva klubova. Na taj način, klubovi bi mogli nuditi bolje tehničke uvijete, pa time i bolji doživljaj nastupa, te razvijati publiku s izvođačima koje biraju po kriterijima kvalitete a ne samo isplativosti. Kad bi se stvorila svojevrsna mreža klubova koji dobivaju poticaje za razvoj publike i scene – smanjili bi se troškovi organizatora i izvođača, te se stvorila mogućnost učestalijih nastupa diljem zemlje.
Svaki novi projekt je izazov
Tijekom godina rada surađivao si s Rundekom i njegovim tadašnjim Cargo Orkestrom, East Rodeom, Warrenom Ellisom, Dirty Three, brojnim francuskim i tuzemnim institucijama vezanim za glazbenu scenu. Što te najviše ispunjavalo u zvučnim epizodama i koje se sjećaš najzahtjevnijom?
Iskustvo Cargo Orkestra bilo je jako intenzivno. Bio je to bend sastavljen od, uz samog Rundeka, sedam šašavih kreativaca koji je svirao na licu mjesta improvizirane verzije Rundekovog i Haustorovog repertoara, bez proba i play liste. Puno smo svirali po regionu i diljem Europe, bilo je relativno kratko, par godina, ali ludo i nezaboravno. Izdvojio bih i rad s Warren Ellisom i njegovim bendom Dirty Three. Radio sam im kao majstor zvuka na europskoj turneji s PJ Harvey. S njima ni jedna pjesma dvaput ne zvuči isto, jednu večer može biti nježna balada, a drugu potpuni noize.
Dirty Three su najbolji live bend na svijetu, a to što Warren radi s violinom može se usporediti jedino s Hendrixom. Od recentnijih stvari, ispunjava me rad sa Sarom Renar s kojom smo skroz promijenili zvuk i aranžmane benda uživo, a posebno guštam i u suradnji s Dimitrijem Simovićem, na njegova dva albuma pod imenom Dimitrije Dimitrijević, prvim ‘Čar pitanje’ i nedavnim ‘Leđa mala’. Jako se dobro slažemo, razumijemo i kreativno nadopunjavamo.
Radio si puno i u kazalištima, bio s Norom Krstulović jedan od glavnih ljudi za portal Teatar.hr. Je li ostalo u profesionalnoj karijeri još izazova i koji su to?
U jednom periodu sam se dosta bavio kazalištem i radijem, ‘muzika za’ je oslobađajuća i inspirativna. Potpuno su drugi kriteriji nego kad se radi na pjesmama. A puno se može postići i samim zvukom. Teatar.hr je oduvijek bio Norin projekt, ja sam tu bio samo pomagač, ali mi je to iskustvo dalo dublji uvid u ovdašnju kazališnu scenu i njene meandre, te nesposobnost nadležnih institucija. Nije puno bolje nego na glazbenoj sceni. Ne nam točno kuda će me još put odvesti, ali svaki novi projekt je izazov. Ako nije – ne treba gubiti vrijeme.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube