Znači recept HRT-a se ponavlja. Mučiti gledatelje dvije noći po 12 kandidata i ponuditi im 8/12 ili 2/3 prolaznost. Dakle, lakše je proći nego ispasti. U prijevodu – trud je za gledatelje da probaju preživjeti ove raspone tuge.
View this post on Instagram
‘Tehnika’ je odradila dobro svoj dio i razotkrila druge rupe – one glazbene
Ako je prva polufinalna večer Dore 2026 trebala poslužiti kao dokaz da hrvatska pop produkcija ima ideju, smjer i razlog postojanja na Eurosongu onda je, paradoksalno, poslužila kao vrlo precizan dokaz suprotnog. Ne po tehničkim, nego po umjetničkim kriterijima. Krenimo, redom, od onoga što je začudo funkcioniralo. Voditeljski dio bio je profesionalno odrađen, bez viška glupiranja i vidljive nervoze. Standardno pouzdani tandem Barbara – Šulentić – Duško – Vukušić i Ida Prester – Kolar / Ivan – Ćurlić (Vi odradite korekciju, molim Vas) odradio je posao profesionalno i bez nepotrebnih afekata i ushita, što je danas već iznadprosječno postignuće. Još važnije za profiće s TV-a, prijenos je prošao bez čujnih i vidljivih tehničkih grešaka, bez pucanja zvuka, bez amaterskih rezova kamere i bez kaosa kakav je znao obilježavati Doru ranijih godina. Činjenica da je sve tehnički funkcioniralo brutalno je razotkrila ono koliko je glazbena ponuda siromašna, bezidejna i eurovizijski beznadna.
Od cijelog natjecateljskog programa, jedini stvarni pokušaj ambicije izlaska iz generičkog ‘eurowrong’ kalupa pokazale su Lelek s pjesmom Andromeda. Kao i lani, osjetilo se traženje identiteta i svjesno izbjegavanje plastificirane eurodosade. Nije nužno riječ o savršenom paketu, ali jest o rijetkom primjeru da netko uopće ima ideju što radi i zašto stoji na toj pozornici. Sve ostalo kretalo se između tužnog, netalentiranog dernečenja antiglazbom i upornog forsiranja prosjeka kao da je prosjek nova nacionalna strategija. Newcomeri Tony Sky i Ema Bunić predstavili su se solidnim, korektnim pjesmama, ništa revolucionarno, ali barem slušljivo i pristojno producirano. Đuras je pjevački bio kontroliran i tehnički siguran, iako pjesma sama po sebi nije imala što ponuditi izvan korektnosti.
Večer klišeja, industrijskih kalkulacija i porazne autorske praznine
View this post on Instagram
A onda su i Fenksta i slični nastupi kod kojih se stvarno zapitaš zašto su uopće pozvani i koja je kvalifikacija žirija, osim prijateljstva s menadžerima dotičnih, ili da nas podsjete kako bi bilo humanije da se supersimpatični i klasni estradni voditelj Dalibor Petko vrati pjevanju. Kad je već standard večeri ovako postavljen, prva je polufinalna večer Dore razotkrila koliko nam je glazbena ponuda prazna, neinspirirana i eurosongovski nebitna. Kad nema tehničkih problema, nema se iza čega skriti. A ove godine, većina kandidata jednostavno nije imala što reći – ni glazbeno, ni autorski, ni izvođački.
Tko je prošao u finale – doista je nebitno.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube