Kao tek drugi u nizu najavljenih koncerata (prvi nakon onog osječkog) koji bi Gibu trebali odvesti na Brač, u Opatiju, Varaždin… te u Sloveniju – naravno, ako ‘novo nenormalno’ ne odredi drugačije – bio je očekivano doslovno ispunjenje ‘sna sustipanske noći’.
I za glazbenike na pozornicu i za oko dvije tisuće fanova koji koncert čekaju još od početka lock-downa.
Uživanje u svakoj sekundi koncerta
Gibo je koncert otvorio standardima ‘Nisi moja bol’ i ‘Onako od oka’. Potonja je uz violinu Marka Ramljaka u novom aranžmanu s jazzy klavirom Masseya Kovačevića, gospelom ozračenim pozadinskim vokalima, mandolinom Nikše Bratoša i furioznom završnicom s bubnjarom Branimirom Gazdikom te perkusionistom Mladenom Ilićem elegantno pretočena u ‘Sve ću preživit’.
Sa starim ‘sidemenima’ violinistom Markom Ramljakom i basistom Markom Reljanovićem, Gazdikom i Kovačevićem te Nikšom Bratošem kao gitaristom/mandolinistom – koji je očito doslovno uživao u svakoj sekundi provedenoj na pozornici – te gostima iz klape Iskon, puhačima i etiopskim sviračem ‘masinqua’ Haddisom Alemayehuom, kao da je uživo potvrđena ona izvorna doskočica iz umjetničkog imena Gibonni koja, suštinski, znači Đibo (i) oni.
A ‘oni’ su briljirali u ‘Miracle’ koja je, uz etioskog gudača, Nikšinu mandolinu te tribalni bubanj, više no ikad zvučala poput rasnog ‘gabrielovskog’ komada world musica. ‘Kiša’ je na scenu dovela svih 18 glazbenika i potvrđena kao novi hitoidni broj i koncertni standard.
Sjajna izvedba cijelog benda i pratećih vokala
U dramaturškom obratu za njom je slijedila nježna ‘Lažu fotografije’ s introom Bratoša i Kovačevića prije uključenja cijelog banda i sjajnih pozadinskih vokala: Brankice i Tea te (naprosto fantastične) Darie Hodnik Marinković.
Solo na tragu Stefanovskog uveo je pak u ‘Divlji cvit’ koji je dobio ‘šoto voće’ završnicu s Iskonom te odličnim Ramljakovim solom. Bio je to i logičan uvod u ‘Judi, zviri i beštimje’ u novom ruhu s naglašenijim elementima world musica kao brzac koji je dobio i sjajan ritmički umetak s duelom bubnja i perkusija te izvrsnom Dariinom vokalom arabeskom.
‘Ko si da si’ – još jedan zgoditak s albuma ‘U po ure’ – tek je drugi put izvedena uživo no lijena mantrička tema što se valja uz Gazdikov bubanj te bas Marka Reljanovića s pozadinskim vokalima okađenim gospelom te Masseyevim toplim orguljama i Bratoševim gitarskim akcentima još više nego li na studijskoj snimci donosi atmosferu američkog Juga. ‘Tempera’ kao jedno od općih mjesta Gibine diskografije koje je već doživjelo veliki broj novih čitanja ovog je puta bljesnula s violinskim introom uz odličan Nikšin solo te Iskonom (uz diskretnih klavir) u sjajnoj završnici.
Slijedili su ‘Libar’ – još jedan provjereni hit – sa čarobnom sfumatoznom završnicom, ‘Tebe nisam bio vrijedan’ u novom prozračnom ruhu s a capella uvodom te nabrijanim drugim dijelom s moćnim perkusijama i bubnjem a onda i naramak bruzopoteznih ‘populističkih’ zgoditaka iz prošlosti. Najprije ‘U ljubav vjere nemam’ (kao posveta Oliveru) pa ‘Ne odustajem’ uz Tea u ulozi Talijana i Iskonovcima koja je zgodno združena u medley s ‘Ove dvije duše’.
Posveta Oliveru – uz trombon i raspjevanu publiku
Osobno mi nikad baš mio broj dobio je furiozni jam predvođen raspoloženim Masseyem i skladbu odvukao u novu orbitu. Kao još jedna posveta Oliveru stigla je i ‘Cesarica’. Ovog puta uz trombon i raspjevanu publiku. ‘Oprosti’ je pak s Iskonom dobila himničku dimenziju kao logičan uvod u ‘Zlatne godine’. Bližila se ponoć i kraj iznuđen novim regulama no uslijedio je nastavak. I to kakav!
Prvi ‘bis’ je uz Ramljakov solo uvod i funkoidno štektanje Bratoševe gitare donio odličan ‘Posoljeni zrak…’ a potom i ‘Hodaj’ te veličanstvenu ‘Udicu’ koja je uz pomoć Iskona još jednom potvrđena kao jedna od ultimativnih skladbi u Gibinom katalogu.
Za oproštaj je nekako logično došla i zahvala publici s ‘Dobri ljudi’. Naravno i ona u novom ruhu kao još jedan dokaz sjajno ugođenog banda koji – unatoč zvučnim imenima i ‘đemanju’ ili produženim koncertnim verzijama brojeva poput ‘Posoljeni zrak…’ – ni jednog trenutka nije odustao od skupnog muziciranja u korist mrcvarećih solo eksponiranja.
Pišući osvrt na singl ‘Kiša’ zapisao sam da je riječ o skladbi ‘koja rastjeruje oblake i zove na ples ili osmijeh kao ljekovita glazbena pilula za huda vremena’. Iste riječi može se upotrijebiti i za zaključnu ocjenu Gibinog koncerta na Sustipanu.
Uz ono – dabogda se (uz sve više koncerata jazza, popa, rocka, bluesa…) ponovilo!
Fotografije: Jadran Babić