U vrijeme medijskog diktata i bombardiranja vijestima o zabranama raznih vrsta glazbe i koncerata punk, metal, folk tipa te narativa kako zabranjeno voće folkeri jedini u Hrvatskama rasprodaju dvorane kapaciteta desetak tisuća ljudi, radeći time ozbiljan glazbeni biznis, dva dana rasprodane Arene (08. i 10. 03. 2023.) oko Dana žena ne bi li stavio zarez na 35 ljeta aktivne glazbene karijere, Gibonni je ponudio ne samo kao poklon pripadnicama boljeg, naprednijeg, pametnijeg spola.
Generacijski prošaranih 35 000 ljudi u dva dana rekli su kako vole njegovu ideju mainstreama i kako klanjanja jednih drugima na njegov način poziva na ljubav nisu mrska ni jednom civiliziranijem glazbenom kulturnom miljeu.
Pjesme u kojima se steže u grlu, ježi koža i naviru suze na oči
U dva trosatna koncerta kroz cijelu nisku gostiju (Amira Medunjanin, Maya Azucena, Urban, Hus i Brk iz Parnog Valjka, Matija Dedić, …) Gibonni je manirima svojih velikih uzora Springsteena i Stinga prošarao kompletnu karijeru zaokruživši jednu respektabilnu pjesmaricu, prvenstveno kvalitativno, manje numerološki.
Otvorivši koncerte sa “Srećom” i “Činim pravu stvar”, a zaključivši s “Dobrim judima” Gibonni je ispisao svojim pjesmama neke od najljepših stranica tuzemne komercijale. Centralno mjesto karijere uz masovnu Oliverovu “Cesaricu” zauzima “Udica”, najljepša pop pjesma ikad napisana na ovim prostorima čija je veličina i kvaliteta spoja melodije i stiha odavna nadjačala samog autora i nadživjela puno više od onih nekoliko milijuna YouTube pregleda. Postoji nešto u toj pjesmi koje steže grlu, ježi koži i čini suzama.
Tek nasumičnim odabirom random ljudi oko Vas koji jednako plaču tokom izvedbe spomenutog remek djela, empirijski dokazuje o koliko se emotivno snažnom momentu radi. Ali u “Divjem cvitu”, “Judima, zvirima i beštimjima”, “Libru”, “Nisi više moja bol”, našlo se dovoljno dodatnih predivnih razloga za pretvaranje 17/18 000 ljudi u vlastiti harmonični zbor. I ti su momenti imali nešto sakralno i oslobađajuće u sebi. Kad se na jednom mjestu skupe energije ljudi fokusiranih i centriranih na lijepo, oslobađa se trenutak i zamrzne komadić u vremenu. Pohrani u datotekama “a ha, može i ovako”.
S ovakvim kraljem mainstreama hrvatska glazbena scena ima iznimku
Premda, ako ćemo cjepidlačiti, nedostajalo je prekrasnih pjesama poput “Zamoli me” koja se morala naći među odabranima, prošvercao se u toj playlisti većih i manjih hitova i neke od ne osobitih stvari iz onog ranijeg više muževnog dijela karijere (“Nek se dijete zove kao ja”), ali ništa od toga ne može baciti sjenu na činjenicu kako čovjek osim mota za masovnost i sluha za finu melodiju i stih, još uvijek nam može podvaliti ljubav.
I dok je tako dobro je. S ovakvim kraljem mainstreama hrvatska glazbena scena ima iznimku koja drži ravnotežu od svih saharinskih i neprobavljivo patetičnih Cetinskih, Houdekova i sličnih, da ne govorimo o spomenutim dominantnim trap i turbofolk rodonačelnicima masovnog među mladima.
Gibonni se tokom koncerta beskrajno zahvaljivao, klanjao, pozivao na ljubav, popeo na improvizirani stup dvorca pri kraju koncerta ne bi li završio hodajući po tribinama među svojim ljudima, pomalo balaševićevski nastavljajući put lika koji zna s masama a da to ne izgleda jeftino. Pa čak i ako niste reda osobitih fanova ne možete mu zanijekati činjenicu da svojom glazbom spaja i potiče neke bazno bitne i zaboravljane ljudske osobine kao što su ljubav, tolerancija, oprost, razumijevanje i ponovo na ljubav. Koliko god moglo zvučati patetičnim i isforsiranim ponavljati toliko puta jedno te isto, on vjeruje, a i potpisnik teksta mu se priključuje, da nije. Živimo u brzo vrijeme u kojem se dobro lako prešućuje i teško pamti. Ovi Gibinni koncerti neće biti jedni od prešućenih i zaboravljenih.
Naslovna fotografija: Vedran Metelko