Neki koncerti se pamte po spektaklu, savršenom zvuku, vibeu razmjene publike i izvođača, neki se urežu u sjećanje usprkos svim tehničkim manama zvuka i kilavoj publici. Britanska trip-hop legenda, jedan od ključnih arhitekata bristolske scene i čovjek čije se ime neizbježno veže uz rane dane Massive Attack, ponovio je Zagreb u sklopu europske turneje kojom predstavlja novi koncertni koncept i presjek karijere.
Već od prvih taktova bilo je jasno da nas ne očekuje večer hitova za široke mase, nego uranjanje u gustu, tamnu i hipnotičku atmosferu kakvu samo Bristol kid zna stvoriti. Pozornica obavijena plavičastim polumrakom, vokali dolaze iz sjene, ritmovi pulsiraju negdje između trip hopa, rocka, duba, hip-hopa i industrijskog šuma, a Boogaloo se na trenutke pretvarao u kakav zadimljeni podrum iz Bristola sredinom devedesetih.
Nažalost, koncert je od početka vodio bitku s nekoliko protivnika. Razglas nije uvijek uspijevao prenijeti svu slojevitost Trickyjeva zvuka. Neki detalji ostajali su zatrpani u mutnoj zvučnoj slici, dok su pojedine dionice gubile na jasnoći. No, još veći problem od tehnike bila je publika. Ili barem njezin dio. Tijekom gotovo cijelog nastupa prostorijom se nadglasava žamor razgovora, neprestano brbljanje i ona specifična koncertna antibuka ljudi koji su očito došli na druženje iskomunicirati felge automobila i retro trip hop vibeove, a usput se zatekli na nastupu jednog od najvažnijih autora alternativne glazbe posljednjih tridesetak godina. Nakon pola sata svirke Tricky se skuplja sa stage na par minuta uz komentar idemo se maknuti kako možete završit svoj small talk i tu dolazimo do razloga zbog kojeg je Tricky ostao Tricky.
Sat vremena Trickyjeva mraka vrijedilo više od tri sata mnogih tehnički besprijekornih koncerata
Jer čak i kada zvuk nije idealan, čak i kada publika ne sluša dovoljno pažljivo, njegov nastup stvara gotovo nadnaravnu sposobnost stvaranja atmosfere. Dovoljno je nekoliko prepoznatljivih bas linija, nekoliko promrmljanih stihova i pojava karizmatične vokalne partnerice ili dječaka da prostor počne vibrirati svojim unutarnjim grooveom koji ne izvire iz tehničke perfekcije nego iz osjećaja, energije, prisutnosti groove mastera i činjenice da Tricky i dalje nastupa kao čovjek koji ne želi zabavljati publiku nego je uvući u vlastiti svijet. Set lista bila je relativno kratka, tek nešto više od sat vremena, ali dovoljno sadržajna da obuhvati presjek aktualnog materijala i nezaobilazne trenutke s kultnog albuma Maxinquaye, izdanja koje je definiralo jednu eru i pokazalo kako elektronička glazba može biti jednako intimna, mračna i osobna kao najbolji kantautorski albumi.
Nastup nije bio savršen koncert, ni među najboljim Trickyjevim nastupima koje je moguće zamisliti, ali legitimni podsjetnik na činjenicu da istinski veliki autori ne ovise o produkciji, veličini pozornice ili savršenim uvjetima. Dovoljna je njihova prisutnost i osjećaj da smo svjedočili nečemu što je istovremeno bilo i frustrirajuće i sjajno. U uvjetima koji bi mnoge izvođače potpuno razotkrili, Tricky je još jednom pokazao zašto ga se smatra jednim od najvećih magova atmosfere moderne glazbe.
I kada se sve zbroji, loš razglas, pričljiva publika i kratak nastup, ostaje činjenica da je sat vremena Trickyjeva mraka vrijedilo više od tri sata mnogih tehnički besprijekornih koncerata.