KONCERT REPORT: Druga večer, Nick Cave & The Bad Seeds u Puli: Ponavljanje je majka mudrosti

Ista set lista, ista pozornica, isti izvođač i opet potpuno neponovljivo iskustvo. Druga pulska večer susretanja Divljeg, Živog Boga nije toliko prilika za još jedan klasični koncert report koliko za retoričko pitanje: kako čovjek koji svake večeri pjeva iste stihove uspijeva svaki put zazvučati kao da ih servira prvi put?

 

Kad se dvije večeri zaredom odsluša praktički identičan set pjesama, pri kojem se ne promovira novi studijski album, nije toliko zanimljivo što je Nick Cave odsvirao, to je  za setlist.fm, ne za novu kritiku, već bude zanimljivo – kako. Ono što ga razlikuje od gotovo svih kolega mu koji danas pune arene nije glas, pa ni (vrlo efektna) scenografija, koliko je repertoar i činjenica da svaka pjesma u njegovim rukama prestaje biti pjesma postajući zasebnom dramaturškom jedinicom, mikro-kazališnim komadom, kratkim filmom sažetim u četiri do osam minuta s vlastitim usponom, vrhuncem, improvizacijom i katarzom. Koju opet vrlo znalački režira i izvodi istovremeno uživo pred sedam tisuća ljudi koji to i ne moraju nužno prepoznati da bi osjetili. Druga večer u Areni s identičnim setom, osim izmijenjenog bisa, bila je savršena prilika da se konačno raspakira mehanika objašnjenja ne što se dogodilo, nego zašto djeluje.

 

Trenutak u kojem Cave iz publike izvlači dijete, penje ga na pozornicu i podiže mu ruke u zrak dok pjeva o djeci koja će naslijediti ono što od svijeta ostane, funkcionira istovremeno na dvije razine i bude razlog zašto djeluje čak i na nekog bez ikakvog predznanja o njegovoj biografiji. Na površinskoj razini čista pozorišna gesta pri kojoj starac predaje baklju mlađem, arhetip je koji ne treba objašnjenje, djeluje na razini tijela prije nego što stigne do razuma. Na drugoj, za onoga tko zna da je Cave prije nekoliko godina pokopao sina otprilike iste dobi, pretvara se u nešto gotovo nepodnošljivo intimno. Javno ponavljanje geste koju je privatno izgubio priliku dovršiti. Genijalnost izvedbe je nemogućnost izbora. Onaj tko zna plače iz jednog razloga, tko ne zna plače iz drugog, i obojica su u pravu.

Ako je “O Children” primjer geste, “Joy” je čista demonstracija kontrole tempa kao dramaturškog alata. Cave dovodi Arenu od sedam tisuća ljudi do potpune, gotovo nelagodne tišine. I to ne čini pomoću svjetla, glazbe koja utihne, scenskih trikova, nego samom prisutnošću, pauzom koju drži predugo da bi bila slučajna i prije nego što izgovori kako je sada vrijeme puštanja tuge, da je vrijeme za gušt. Obrat s teme koja je tekstualno mračna i traumatična, dopuštenje je za radost i nije olakšanje slučajno postavljeno na kraj stvari već namjerno korištenje tišine kao pripreme, gotovo liturgijske stanke prije blagoslova. Malo tko od izvođača danas vjeruje publici dovoljno da je pusti toliko dugo šutjeti jer tišina je rizik i može propasti, djelovati kao gubitak energije. Unatoč, rizik prihvaća obje večeri i svake večeri se isplati čuti ga. 

Najlukaviji dramaturški potez večeri odigrava se gdje ga nitko tko poznaje originalnu, sporiju gotovo sprovodno pokopnu verziju pjesme ne bi očekivao. Cave i bend uzimaju stvar čiji je cijeli identitet u tuzi i usporenosti i pretvaraju je, u produženom instrumentalnom dijelu, u nešto ovako hipnotično udarkaljaški ritmično, gotovo trip-hop plesno, prije nego se vrate izvornom tempu ne samo varijacija radi varijacije već dramaturški trik razbijanja očekivanja publike koja je nakon sakralnosti “Joy” emotivno u jednom raspoloženju i koju Cave namjerno izbacuje da bi je par taktova kasnije mogao vratiti još većom snagom. Radi se o istoj logici koju koriste dobri redatelji filmova kad umetnu komičnu scenu usred tragedije ne kako bi oslabili efekt, nego kontrastom pojačaju.

 

Ono što je najteže objasniti nekome tko Cavea poznaje samo preko hitova jest da emotivni centar njegovih pjesama i koncerata gotovo nikad nije mjesto predvidljivih očekivanja kod prepoznatljive melodije ili poznatog refrena nego stvari koje funkcioniraju kao tiho, gotovo meditativno središte cijele večeri. “Rings of Saturn” i “Bright Horses”, obje s posljednjih albuma oslanjaju se gotovo isključivo na tekst i atmosferu, dok “Carnage” djeluje kao emotivni nastavak, dovoljno različit i dovoljno srodan po tonu da ne prekine baladni trans. Upravo u tom segmentu, bez pirotehnike, bez silaska u publiku, bez ijedne “velike” geste, arena je najtiša i najprisutnija istovremeno dokaz razumijevanja da vrhunac emocije rijetko dolazi u trenutku najveće buke.

 

Jedina stvarna razlika u odnosu na prvu večer događa se na bisu na kojem su sinoćnje iznenađenje zamijenile cover “Cosmic Dancer” T. Rexa i “Skeleton Tree” – potez koji bi mogao biti i kozmetička varijacija za publiku prisutnu oba dana, dok zapravo potvrđuje sve što je gore rečeno o dramaturgiji. Čak i promjena dviju pjesama na bisu nije nasumično birana da zadrži isti emotivni luk, istu putanju od prijetnje prema utjesi, samo drugim oruđem. Cave ne ponavlja set jer mu nedostaje repertoara već ga tretira kao kompoziciju kojoj se mijenjaju samo pojedini instrumenti uz preostali dio bisa iz prve večeri. 

 

Osjećaj repeticije kod Cavea zapravo je metoda, a ne mana. Svaka pjesma je toliko čvrsto izgrađena kao zasebna dramaturška cjelina, da podnosi ponovljeno gledanje na isti način na koji podnosi dobar film ili dobra kazališna predstava. Ponavljanje je, u ovom slučaju, doista majka mudrosti samo što riječ mudrost do koje dolazi publika, izgovara izvođač. Dok ne postane ppduplano nezaboravno. .