Malo se njih od nekoliko tisuća prisutnih na Zagrebačkom velesajmu veselilo petom dateu s jedinom od najdražih svjetskih alter rock bendova odrastanja ratnih generacija. Najstudentskijim bendom svih vremena, kako su znale zazvučati kritičarske kovanice kad se govorilo o ranim radovima benda pred čijim se skladateljskim genijem klanjalo od Davida Bowiea, Kurta Cobaina, Thoma Yorkea i sličnih monumentalnih skladatelja rock and rolla kao klasike prošlog stoljeća. Malo im je njih bilo spremno dati kredite iako su dosadašnji koncertni susreti nogometnim rječnikom egal na 2:2. Dva sjajna i nezaboravna i dva maglovita vrijedna zaborava kojima se računalo sama prisutnost kultnih ljudi.
Zagrebačka publika i sinoć je došla iz svih krajeva Hrvatske pokazati respekt i lojalnost bendu čiji su albumi “Surfer Rosa” i “Doolittle” prije svega, a potom “Bossanova” i “Tromple Le Monde” činili soundtrack bježanja od depresivnih ratnih vremena. Od vremena prvog prekida i odlaska Kim Deal, kao originalne članice, pa ponovnog okupljanja i nastavka studijskih radova, puno se u sustavu vrijednosti Pixiesa promijenilo.
Prevezli su u trećoj brzini doslovni pregled karijere
Muški dio postave vođen autorom Frank Blackom a ka Black Francisom, nošen sjajnim surfom orijentiranim zvukom gitare Joeya Santiaga i vrlo ergonomičnim bubnjanjem Davida Loveringa uz minimalističke basove Paz Lenchantin, nastavio je pošteno objavljivati vrlo pristojne albume. “Indie Cindy” je bila kompilacija tri EP-a na kojem se našlo iznimno pristojnih pjesama, “Head Carrier” i “Beneath The Eyrie” su plaćali danak monumentalnosti prije spomenuta prva dva albuma ispod kojih bi sve zvučalo kao kolecija B i C singlova.
Novi, još neobjavljeni “Doggerel” će popraviti situaciju, no ne pretjerano bitno jer najveći broj njihovih fanova rezonira na frekvencijama hitova iz prve faze djelovanja. Kojih je na ovoj poštenoj turneji najveći dio. Otvoriti koncert s listom “Gouge Away”, “Wave Of Mutilation”, “Debaser”, “Monkey Gone To Heaven”, “Gigantic” može tek prilično samouvjeren bend. Pixies su kroz poštena dva sata svirke prevezli u trećoj brzini doslovni pregled karijere presvirajući hitove, singlove, B strane, rijetko svirane naslove, sve je na svom mjestu bilo.
I kiša je poštedila publiku najavljenih pljuskova i solidni support bend manchesterski Slow Show, koji zvuče kao mlađi rođaci Tindersticksa, atmosferično su zagrijali prisutne za još jednu večer za uspomenu i dugo sjećanja na listanje zajedničkih spomenara. No, to se neće dogoditi.
Najbolji albumi Pixiesa: Povijest interesa za kapitalce nezavisne glazbe
Završetak s jednom od najljepših pjesama svih vremena
Uz apsolutno pretih i promašen razglas (nevaljali nivoi vokala u odnosu na ostale instrumente), Pixies su djelovali anemično, odrađeno, ne pretjerano zainteresirano za bilo što više od live jukeboxa. Za razliku od snimaka s YouTubea s ostalih koncerata ovog dijela turneje koja nadoknađuje datume pronlongirane od 2019. naovamo. svirka je bila limitirana na press play varijantu.
Za utjehu, završetak s jednom od najljepših pjesama svih vremena ikad napisanih i pečatiranih zadnjim scenama isto takvog igranog filma Davida Finchera “Where Is My Mind”, pa pretvaranje Neil Youngove “Winterlong” u svoju i pokušaj bisa s “Bone Machine” pa zamjenom “La La Love You”, bili su dovoljni tek za pristojno druženje, listanje spomenara i odavanje počasti tim prošlim svršenim vremenima kojih sinoć na Velesajmu nije bilo. Ili ih je bilo tek u tragovima.
Očekivana magija, ježenje, žmarci i suze su izostali. Kome sve na adresu, nevažno je. Ali sjećanja na osjećaje ostaju samo sjećanjima. S obzirom na okolnosti, ponekad je i bolje tako. A Pixiesima ćete se, ako bude prilika, vraćati opet i opet. Jer zaslužuju.