Tražili su iznenađenje i promjenu. I našli su je, ako je suditi po sadržajnom pakiranju novog albuma datiranog za 30. rujna ove godine. Naslovom albuma referirat će na podjetinjenje. Doggerel je burleskna i komična poezija nepravilna u ritmu i rimi, često trivijalna i laka, postavljena tako namjerno radi burleske ili komičnog efekta. Na djetinji način. Zrcaleći često njihov nimalo lakonski odnos prema svojoj glazbi, ali pravilno dajući odmak od velikog arta i pokušavanja mistificiranja često trivijalne trominutne pop rock forme.
Frontmen Frank Black kao primus inter pares i većinski autor Pixiesa, praćen svojim vjernim patuljcima, fantastičnim surfom oplahnutim gitaristim Joeyom Santiagom te minimalistički efektnom i primarnom ritam sekcijom, na bubnjevima Davida Loveringa i basistice Paz Lenchantin, zadali su si zadatak biti opuštenim na poznatom teritoriju.
Skladateljski kapacitet Blacka Francisa još je prisutan
Istodobno, pokušati prekinuti prokletstvo downfall dojma klizanja njihove diskografije od vremena povratka “Indie Cindy” albumom. U tu je svrhu producent Tom Dalgety dobio je smjernice traganja za zvukom Gila Nortona s Doolittlea i Bossanove. Čistim, konkretnim, referentnim, punim. Onim komercijalnih i nedvojbenih Pixiesa. Trebalo je akustičnim minimalističkim melodijama s beatlesovskim korijenom dati prostor u bitnije orkestriranom izdanju u odnosu na česte punkerski kratke dvominutne stvari. Traženje je uspjelo bar što se zvuka tiče i produkcijskog oblikovanja audio slikovnice.
Da se razumijemo, vremena pisanja remek djela poput “Gouge Away”, “Bone Machine”, “Where Is My Mind”, “Monkey’s Gone To Heaven”, “Debaser”, “Dig For Fire” i sličnih, vjerojatnije je kako će zauvijek ostati tragom davne prošlosti, no skladateljski kapacitet Blacka Francisa i odgovornosti prema svojim muzama i pjesmarici još uvijek je prisutan.
Vječne nebeske opservacije i pjesničke sintagme
Na novom albumu u natruhama će se prepoznati komada koji bi ih činili jednim od najvećih i najutjecajnijih bendova u povijesti ne samo alternativne glazbe. Najavni singlovi “There`s A Moon On” i “Vault Of Heaven” kao i naslovna stvar, odavali su bend koji pokušao titrirati, ali bi završio na Dire Straitsima, ne značeći nikako da Mark Knopflerov spomen nužno povlači negativne konotacije. Baš suprotno. Ili kao što Frank Black kaže: “Here in the vault of heaven trying to titrate I ended up in some dire straits but that’s ok…”
Vječne nebeske opservacije i pjesničke sintagme Frank Blacka osjećaju se u jednostavnosti akordike “The Lord Has Come Back Today” ili “Pagan Man”, međuljubavnički odnosi i kriš kraš pogledi bivših partnera dominantno traju kroz stvari poput “Who`s More Sorry Now” ili “You’re Such a Sadducee”, dok se onaj neobranjivi pol poetike egzistencijalizma u tragovima provlači kroz početnu “Nomatterday”, “Get Simulated”, “Thunder & Lightning”.
Dobrim dijelom novog albuma ljubitelji benda naći će razloga za autorefleksijama s puno smisla, daleko više nego retro dodirima neuspjelih albuma poput posljednjeg “Beneath The Eyrie” na kojem im niste mogli zamjeriti postojanje, ali jeste kolekciju pjesama koje prije ne bi pomišljali uvrštavati niti na kolekcije B strana. Njihova djetinja najnovija epizoda vraća nadu u neka nova starenja i trajanja sa smislom. Svako koketiranje s dječjim nužno je uvijek osuđeno na uspjeh.