Srijeda, 3 srpnja, 2024

Split At Night Jazz Festival – dvije zaključne večeri: World music, jazz i sve oko njega

Da šećer ili šlag dolaze na kraju pokazala je zaključna večer festivala s nastupom Antonia Forcionea. Ovaj sjajan talijanski (akustični) gitarist s londonskom adresom nije samo sviračku virtuoznost već i suvereni vladar brojnih žanrova i stilova u rasponu od najšire shvaćenog world musica do jazza, funka, soula, bluesa...

Željko Brodarić Jappa i njegova kći Sara već godinama održavaju svoje jazzy glazbene seanse no za nastup na trećoj večeri Split At Night Jazz Festivala svoj su set oplemenili novim standardima te podrškom kontrabasiste Piera Malkoča. Naravno, uključivanje kontrabasa uz Jappinu gitaru dalo je još zahvalniju glazbenu podlogu za onozemaljski Sarin vokal. Novost je također i gotovo sveprisutna vokalna podrška Jappe bilo da je riječ o akcentima njegova baritona – dobro znanog i iz rokerskih dana s Metkom i kasnije samostalne karijere – ili o „dvoglasima“ i odlično domišljenim „dijalozima“ sa Sarom.



Emocionalni vrtlog na koncertu Sare i Jappe: Od ‘Misty’ do ‘Summertime’

Koncert je i otvoren Jappinim pjevačkim ulazom u „Cheek To Cheek“ prije nego li mu se
pridružila Sara da bi potom uslijedio prvi od nekoliko koncertnih vrhunaca. Sara je u emocijama natopljenoj „Misty“ demonstrirala raskoš, gotovo dramatsku izražajnost i uvjerljivost svog čudesnog vokala. „Lullaby Of Birdland“, koju je najprije proslavila Elle Fitzgerald (uzgred, skladba je posveta skladatelja Georgea Shearinga znamenitom newyorškom jazz klubu „Birdland“), Sara je uz Jappinu asistenciju – i gitarski solo – odvela u nove visine uz bok stiliziranoj bossa novi nadahnute verzije talijanskog pop standarda iz ranih šezdesetih „Quando quando quando“. „Fly Me To The Moon“ je u zgodnom ruhu bossa nove (zacijelo nadahnute ili potaknute instrumentalnom izvedbom orkestra Joea Harnella) bio logičan nastavak prethodnog broja ali i zanimljiv odmak od najpoznatije izvedbe Franka Sinatre. Vječni standard „Summertime“ je pak otvoren Jappinim solom i odrađen kao jazzy
blues.

Sarin vokal je ponovo dobio partnera u Jappi u ulozi kakvog starog pjevača bluesa što je
zacijelo poputbina koju je donio iz svojih rockerskih dana. Žovijalna „Tea For Two“ iz starog mjuzikla „No, no Nanette“ prizvala je atmosferu „music halla“ a „Fever“ Jappin rockerski gitarski timbar no u jazzy maniri. Gitara kao da je fraziranjem podsjetila i na riff „Smoke On The Water“ križan s „Oye Como Va“.

Velike američke pjesme uz pratnju gosta Antonia Forcionea 

Neosporni vrhunac koncerta donio je sporogoreći blues standard Ettae James „I’d Rather Go Blind“ ponovo predstavivši Saru kao vrhunsku pjevačicu te – usuđujem se reći – jedan od najboljih (samozatajnih ili skrovitih) vokala na domaćoj sceni. Ujedno, uz Jappu kao „sidemana“, i sjajnu interpretatoricu „velike američke pjesmarice“. No da se odlično snalazi i izvan nje pokazala je u sanremskom pop zgoditku Matiae Bazar „Vacanze Romane“ u jazzy – s primislima i na gypsy swing – izdanju. Bio je to uvod i najava dolaska na scenu gosta Antonia Forcionea koji im se svojom gitarom pridružio u izvedbi „Estate“, standardom Bruna Martina.

Genijalni talijanski gitarist je potom odsvirao svoju „Alhambru“, fascinantni instrumental nadahnut posjetom Granadi. Riječ je o rasnom ambijentalnom broju u kojem se – baš kao i na samoj Alhambri – prožimaju tradicija španjolske i maurske kulture. Globalno poznat talijanski gitarist je „Alhambrom“ – ali i svojim prinosom Sari i Jappi u izvedbi skladbe „Il cielo in una stanza“ (broj Gina Paolija kojeg je u vječnost canzone 1960.
upisala Mina) zapravo najavio što se sve može očekivati na njegovom sutrašnjem koncertu.
Kraj koncerta pripao je Jappinom i Sarinom podsjećanju na još četiri bisera „velike američke pjesmarice“: veličanstveni duet Louisa Armstronga i Elle Fitzgerald „They Can’t Take That Away From Me“, „My Baby Just Cares For Me“ znane u izvedbi velike Nine Simone, „Lover Man“ zapamćen u verziji Billie Holiday te zimzelene „I’ve Got You Under My Skin“ Colea Portera.

Festival je zaključen nastupom genijalonog Antonia Forcionea 

Da šećer ili šlag dolaze na kraju pokazala je zaključna večer festivala s nastupom Antonia Forcionea. Ovaj sjajan talijanski (akustični) gitarist s londonskom adresom nije samo sviračku virtuoznost već i suvereni vladar brojnih žanrova i stilova u rasponu od najšire shvaćenog world musica do jazza, funka, soula, bluesa… Uostalom, možda bi ga bilo najbolje nazvati genijalnim glazbenim globetrotterom koji svojom glazbom oslikava mjesta i podneblja koja je posjetio usisavši i njihovu kulturu i glazbeni jezik. Tako je nakon uvodne „Heart Beat“, skladbom posvete Nelsonu Mandeli u temi „Madiba’s Jive“ demonstrirao korištenje gitare i kao ritmičkog (udaraljkaškog) instrumenta te sjajno snalaženje u – omiljenom mu – afro-beat/palm wine music stilu.

S prigušenim „debelim žicama“ koje su mu omogućile postizanja zvuka kontrabasa pa i talking drumsa te ritmičkim lupanjem po tijelu gitare uz razigran – plesno podatan – gitarski južnoafrički jive. Koji kao da je stigao
sa Simonovog „Gracelanda“ ili albuma Johnnyja Clegga i Sawuke. Dakako, posvojen i reinterpretiran sukladno Forcioneovim transžanrovskim sklonostima. U„African Dawn“ – jednoj od tipičnih glazbeno „deskriptivnih“ autorskih skladbi nadahnutih različitim podnebljima objavljene na odličnom albumu „Sketches Of Africa“ – približio se također zvukovnici zapadnoafričkog palm-wine musica kombinacijom ambijentalnih fluidnih dionica i ritmičke potke.

U „Tears Of Joy“ – broju nastalom povodom rođenja kćerke – vidjela se opet trajna sklonost (pored ostalih žanrovskih pritoka) španjolskom glazbenom naslijeđu. Naravno, ono je bilo najočitije u „Alhambri“ i njenoj glazbenoj maursko-španjolskoj arabeski. Tema „Touch Of Wood“ je dobila pak uvodno objašnjenje u priči o djetinjstvu, lupkanju ritma prstima na svakoj mogućoj „rezonantnoj“ podlozi i sklonosti za bubanj. I
eto, najkraćeg mogućeg objašnjenja Antonijevog korištenja gitare i kao perkusionističkog glazbala.

Obrade poznatih skladbi na gitari bile su šećer na kraju 

U koncertnom setu autorskih brojeva našlo se svega nekoliko obrada tuđih skladbi. „Take Five“ – tvrdi Antonio prva jazz skladba koju je čuo – potvrdila je njegov izniman osjećaj za ritam, „Come Together“ Beatlesa pokazala maestralnu tehniku i sposobnost iskaza svih ključnih obilježja skladbe samo (jednim jedinim) instrumentom bez vokala a obrada Wonderovog „Superstitiona“ bljesnula kao čudesni funk. S gitarom koja je na trenutke zvučala kao znani Wonderov Hohner clavinet. Vječni zgoditak Mavina Gaye „I Hard It Through The Grapevine“ – koja je ritmički pljesak publike na kraju broja pretvorila u prave ovacije – te „Gunatanamera“, bili su novi koncertni zgodici. Dokazujući da Antonio prilježe uz svaku stilsko-žanrovsku podlogu. Bila ona kubanski son (koji u njegovoj izvedbi zvuči kao da je stigao iz Buena Vista Social Cluba) ili pak soul. Još jedan od vrhunaca koncerta bila je i „coolerska“ jazzy posveta „Pink Pantheru“ Henrija Mancinija u temi „Cool Cat“ te „Stay Forever“ – još jedan zgoditak s albuma „Sketches Of Africa“ – koju ne bi bilo teško zamisliti ni kao potencijalni Stingov hit. Za kraj je Antonio priredio pravu pokaznu vježbu svojeg viđenja bluesa u broju prigodnog imena „Split Blues“. Stavivši točku na „i“ sjajnog koncerta ali i četverodnevnog „Split At Night Jazz Festivala“.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime