Srijeda, 3 srpnja, 2024

Split At Night Jazz Festival – Prve dvije večeri Jazz noć u muzeju by Zlatko Gall

U Splitu se ni danas nije baš mnogo toga promijenilo. Zato su Jappa i Sara uzeli stvar u svoje ruke i prvi put svoj jazz program pretvorili u festival i protegnuli ga na četiri dana

Nije baš bez razloga aktualni splitski jazz festival dobio ime Split At Night. Naime, riječ je o vremešnom zgoditku grupe Metak Željka Brodarića Jappe (koji je sa kćerkom Sarom organizator festivala); skladbi s legendarnim stihovima “provedem ludo večer, Split at night / Obiđem svo to smeće, Split at night…”. Bila je to cinična, no vraški istinita “dijagnozu” splitskog (glazbenog) noćnog života u poznim sedamdesetima i ranim osamdesetima no, ruku na srce, ne samo kad je jazz u pitanju, u Splitu se ni danas nije baš mnogo toga promijenilo. Zato su Jappa i Sara uzeli stvar u svoje ruke i prvi put svoj jazz program pretvorili u festival i protegnuli ga na četiri dana. I to u sjajnom prostoru velike dvorane splitskog Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika. Kao da su uz okruženju ciborija iz Biskupije kod Knina i starokršćanskih oltarnih pregrada kanili poručiti da svako umjetničko dostignuće – pa bilo rađeno bez artističkog umišljaja ili kao “zabava” – ima pravo i na vječnost.



Pokazala je to već prva večer s nastupom Filip Pavić Quarteta u kojem  se osim Filipa, starih suradnika bubnjara Borka Rupene i kontrabasiste Zvonimira Šestaka, nalazi i klavirist Petar Ćulibrk. Filip je – kao i na cijeloj ljetnoj turneji – koncertno predstavljao autorski materijal objavljen na sjajnim albumima “Terra Incognita” i “Labyrinth songs”.  Koncert je stoga i otvoren temama s prvijenca: naslovnim brojem “Terra Incognita” te “(Be A) Light Unto Yourself” da bi kvartet elegantno potom prešao na “Hope Springs Eternal” s “Labyrinth Songs”.

Možda najbolji trenutak koncerta

Ako su prva dva broja baš kao i cijeli prvijenac bili i svojevrsna zrcalna slika turbulentne 2019.  i Filipov odgovor na izazov globalne pandemije sljedeći album je donio i više ritma i optimizma. Sjajna “Hope Springs Eternal” je i u koncertnom izdanju oslonjena na dva besprijekorna potpornja: onaj već prepoznatljiv (ajmo opet reći “methenyjevski”)  topli gitarski ton te Ćulibrkove klavirske akcente uz melodiozni solo. Uz čvrstu ritam sekciju bez koje ne bi bilo Filipu omiljenog kombiniranja živahnijih dionica s lirskim gitarskim pasažima. Još jedna tema s drugog albuma – “A Window Of Opportunity” – i uživo ima i okus i miris fuzije prog-rock/jazz-rocka iz sedamdesetih. Najbolji broj s “Labyrinth Songs”, “Bedouin” otvoren je pak Rupeninim podužim uvodom.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Split at Night Jazz Festival (@splitatnightjazz)

Donio je možda najbolji trenutak koncerta te nesumnjivo njegov prvi vrhunac. Skladba i u ovom izdanju odaje počast Dukeovom “Caravanu“ dok Filipova gitara – na trenutke bliska radu Carlosa Santane na “Caravanseraiu“ – samo potvrđuje raskoš njegova autorskog i sviračkog talenta neomeđenu krutim žanrovskim i stilskim pregradama. Za “Pathways” – još jednom broju s drugog albuma – mogu samo ponoviti što sam napisao u recenziji studijskog izdanja: pravi je to obrazac Filipove meditativnosti  odnosno jazz i jazzy ambijentalnosti.

Obljetničarski koncert

Koncert je zaključila “Lost And Found” – zaključna tema s “Labyrinth Songs” – kao još jedan dokaz stilske neopterećenosti u korist slobodoumnog brođenja glavnim i sporednim strujama. Da se po jutru – točnije po vrućoj i znojnoj večeri – koji put može dan prepoznati pokazala je druga festivalska večer s nastupom Black Coffee. Njihov je koncert bio i obljetničarski jer već je trideset godina taj zadarsko-splitski band na sceni. S hrpom albuma te silnim kolaboracijama s vrhunskim glazbenicima i koncertima iza – a zacijelo i ispred – sebe.

Čvrstom jezgru basiste Renata Švorinića, bubnjara Jadrana Dučića Ćiće te klavijaturiste Ivana Ivića sada se priključila nova pjevačica Danijela Prpić zamijenivši Martinu Thomas. Kako i priliči rođendanskoj prigodi Black Coffee su se osvrnuli na razne faze i albume iz svoje karijere pa im se u temi “Adio Mare” s albuma “Imperija uzvraća udarac” iz 1998. te u nizu kasnijih brojeva pridružio (vjerni) suradnik saksofonist Dražen Bogdanović. Švorinićev robusni funkoidni bas, broj je u trenu odveo prema rasnom jazzy-funku. Ivićeva “Kašeta od soli” koja će se tek naći na novom albumu, ozračena je bossa novom logično se naslonivši na Milesov standard “So What” odrađen u grooveu no uz lirsku dionicu električnog klavira te “metalno” obojen bas.  

Tko je još nastupio?

Trojka iz TBF-a (Mladen, Saša i Luka) gostovala je pak u skladbi – i možda zaboravljenom biseru funky-jazzy-hip hop fuzije – “Daj crnu kavu” s albuma “Black Coffee se vraća kući” da bi se potom pred mikrofonom našla Danijela Prpić. Njen “Butterfly” – uz lirske dionice “razbijene” instrumentalnim etapama s bržim tempom – otvorio je set covera dobro znanih standarda. “Killing Me Softly” Roberte Flack donijela je tako efektni “nabrijani” uvod,  kasnije podužu jazzy instrumentalnu dogradnju ali i zgodan duet Švorinića i Danijele te kao uvijek atraktivan Ćićin bubnjarski solo. Nježna jazzy izvedba “Over The Rainbow” dobila je pak logičan nastavak u coveru Wonderove  “Vision pt  I”.

Obrada još jednog općeg mjesta pjesmarice jazza, Jobimove “Desafinato” bljesnula je kao jazzy/bossa nova stilizacija, dok je zaključna “Kiss” – pročitana kao rasni funky-jazz – pokazatelj da bi  Black Coffee s Danijelom mogli bez gubitka svojeg jazzy identiteta zakoračiti prema “komercijalnijim vodama” odnosno jazzom oplahnutom funku, soulu, R&B-u…

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Split at Night Jazz Festival (@splitatnightjazz)

 Bilo je i biseva

Prvi iznuđeni “bis” bila je posveta nedavno preminulom Tonyju Bennettu i njegovoj “Good Life” u kojoj je Renatov bas po tko zna koji put tokom koncerta imao i ulogu “melodioznog” solo instrumenta podržanog Ćićinom ritmičkom tapiserijom  i klavirom. Drugi aplauzima pozvan izlazak pred publiku dao je odličnu robusnu funk izvedbi Hancockove “Watermelon Man”.

Nastupom u Muzeju HAS-a Black Coffee su balansiranim setom koji je podjednako zadovoljio i publiku sklonu jazzy-pop crossoveru i one “tradicionalnije” fanove jazza, predstavili razne faze svog tridesetogodišnjeg djelovanja. Uz više no jasnu poruku da nakon tridesetog rođendana nastavak sigurno slijedi.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime