Vijest da su Dražen Vrdoljak i Darko Glavan ovogodišnji dobitnici nagrade za životno djelo Rock&Off-a po tko zna koji put novi je okidač za prisjećanje na dvojicu kolega i dragih prijatelja s kojima sam desetljećima drugovao dijeleći strast prema glazbi, umjetnosti, pisanju ali i mnogo ‘prizemnijim’ stvarima poput užitka u iću & piću.
Dražen je bio moj splitski susjed – ja na Firulama a on u Viškoj ulici – ali i predšasnik koji je svojim pisanjem u sedamdesetim, četiri godine ranije, i meni otvorio vrata za pisanje o glazbi u Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji. Darko i ja smo pak bili braća po diplomama povijesti umjetnosti, stripu i – naravno – glazbi.
Znali su nas zvati i ‘starim kajlama’ rock kritike…
S obojicom sam prevalio desetke tisuća kilometara odlazeći na koncerte u Ljubljanu, Beograd, Opatiju, Beč, Graz, Italiju, u Cannes… ali i u restorane, betule, taverne… Dražen me navukao na country a ja njega na Roberta Wyatta i scenu Counterburyja, Darko na Lačni Franz a ja njega pak na post-punk. Znali su nas zvati i ‘starim kajlama’ rock kritike iako sam ja, nekoliko godina mlađi od njih, bio ‘late bloomer’ uhvativši se zaozbiljno profesionalnog posla kritičara tek nakon diplome 1978. kad su se obojica već itekako afirmirali.
Dražen je nakon kratke bolesti umro u svibnju 2008. u 57. godini ostavivši za sobom Ninu ali i mnogo neobavljenog posla pa i netom zgotovljenu knjigu s odabranim diskografskim bilješkama ‘Moje brazde’ čije objavljivanje nije dočekao. Među brojnim zapisima za izdanja domaće glazbene scene utisnute unutar njenih korica (a prava je šteta što se tu nisu našle i sjajne kritike iz Starta poput one o Azri) nalazi se i antologijski tekst s ovitka Oliverovog albuma Malinkonija iz 1977. u kojemu je neuobičajenim ispovjednim tonom progovorio i o sebi i o Splitu s kojim je, unatoč zagrebačke adrese, uvijek ostao ‘na ti’. Doduše, na svoj način, bez kampanilističkih slinjenja i jeftine patetike od koje je – baš uvijek – bježao.
‘Splitsko stanje uma’
“…Tokom druge polovine šezdesetih godina spopala me u Splitu bolest koju bih danas nazvao tinejdžerskom katalepsijom. Rječnik stranih riječi definira katalepsiju, između ostaloga i kao „prisilno sugestivno stanje“, što perfektno odgovara opisu stanja duha u kojem sam se tada nalazio. Akutne acne vulgaris, u kombinaciji s još nekim uzrocima, proizvele su na meni čudan slučaj obamrlosti koja je prve sezone bila potpuno autentična, a kasnije se sustavno pretvarala u stil. Manifestirala se svakojako, no za ovu priliku bit će možda dovoljno ako kažem da sam u sedamnaestoj godini, bez ičije pomoći, počeo slušati džez. Usporedo s ovako netipičnim afinitetima formirao sam top-listu neprimjerenih averzija, na čiji je vrh često zasjela odbojnost prema splitskoj omladinskoj društvenosti. Grozio sam se pretemperamentne, sportski naelektrizirane gomile, a posebno me iritirao njen duhovni kampanilizam kojeg sam tada poistovećivao s glorificiranjem „splitskog načina života…”.
Bile su to rečenice koje su najbolje opisale i moje tadašnje ‘splitsko stanje uma’ i, zacijelo, odredile moj trajni stav prema kampanilističkom pretjeravanju tako tipičnom za sredinu odrastanja.
Utemeljitelji rock kritike – discipline koja kritički a ne udvorički secira izdanja i fenomene s rock, pop i jazz scene
Dražen se uhvatio glazbenog novinarstva i kritike nakon odlaska u Zagreb na studij i to pišući najprije u omladinskom tisku a onda u Slobodnoj Dalmaciji, Vjesniku, Večernjem listu te tjednicima Nedjeljna Dalmacija, Telegram, Oko, VUS i Studio. U nekima od njih sam ga, rekoh, i naslijedio, a u drugima pak i sam pisao, prigrlivši rock kritiku – koju su Dražen i Darko Glavan utemeljili – kao discipline koja kritički a ne udvorički secira izdanja i fenomene s rock, pop i jazz scene.
Doduše, svakodnevni je kritičarski i recezentski posao Dražen uglavnom napustio početkom osamdesetih postupno se okrenuvši radiju – kojemu je ostao vjeran sve do kraja – a onda i televiziji ali i sve aktivnijem djelovanju na sceni kao voditelj klupskih programa – poput onoga sjajnog u Kulušiću – i organizaciji glazbenih manifestacija. Ostat će zapamćen i kao prvi i najveći popularizator countryja pa i idejni pokretač Plave trave zaborava, član producentskog tima koji je iznjedrio antologijski prvijenac Buldožera iz 1975, kao koautor – zajedno s Darkom Glavanom – knjige o Bijelom dugmetu ‘Ništa mudro’, čak i pridruženi klavirist na zajedničkoj turneji Filma i Idola… Preveo je rock i jazz enciklopedije te jedan od najzaslužnijih za pokretanje diskografske nagrade Porin. Bio je ne samo prvi tajnik Upravnog odbora 1994. već i dobitnik „Porina“ za bilješke, kompilacije i produkciju te – kao svojevrsna kruna karijere – „Porina“ za posebni doprinos hrvatskoj diskografskoj industriji (2004).
Od diploma povjesničara umjetnosti prema rock and rollu
Draženova lucidnost, spisateljski talent i erudicija u nekom bi idealnom svijetu bili možda pretočeni u naramke napisanih knjiga, snimljenih televizijskih glazbenih serijala i antologijskih boxova (poput onog njegovog ‘Kozmički Dalmatinac’ s izborom snimaka Olivera Dragojevića) no, dakako, u ‘dolini suza’ život se odvija po posve drugačijim shemama. Nama koji smo ga znali, s njime se desetljećima družili, zajedno proputovali tisuće kilometara i odgledali stotine koncerata, Dražen je ipak ostavio mnogo više od objavljenih naslova: dio sebe.
Darko Glavan mi je pak bio više nego kolega po kritičarskom poslu; dragi prijatelj s kojim sam (baš kao i s Vlatkom Frasom, Hidom Biščevićem, Zoranom Predinom, Vatroslavom Kulišem…) dijelio istu blesavu strast koja nas je, mene puno više a njega nikada do kraja, vukla od diploma povjesničara umjetnosti prema rock and rollu.
Čak i kada su stvari tako otrcane da već postaju opće mjesto, po stoti ću put kazati da su Dražen Vrdoljak i Darko Glavan bili istinski pioniri (pače začinjavci) hrvatske rock kritike kojima, kao prijatelj i kolega, dugujem mnogo. Od Darka sam naučio – i to usvojio kao temeljno načelo – da se kritičarski aparat naše matične kunsthističarske struke – može (i mora) primijeniti i na tako ‘trivijalnu’ stvar kao što je popularna glazba; da su omotnice gramofonskih ploča, kojima je još kao student posvetio pažnju upriličivši danas kultnu izložbu u galeriji ‘Studentskog centra’, fascinantni komadi grafičkog dizajna vremena današnjeg; da je strip – za kojim smo obojica bili jednako ludi kao i za rockom – ‘disciplina’ koja ište istu kritičarsku pažnju kao i suvremena umjetnost…
Doprinos profiliranju domaće punk i novovalne scene
Kao rock kritičar Darko je svojim pisanjem u kultnom no kratkovjekom Pop expressu udarao temelje budućem zanatu ‘u nastanku’, a u prestižnom Vjesniku i Startu zajedno s Draženom ugurao ‘trivijalni’ rock u rubrike kulture i ekskluzivnih fenomena. No i Polet bez Darka ne bi bio ono što jest…
Pišući o punku i novom valu, ne samo da je prvi širio obzore generacijama tadašnjih klinaca nego je pridonio profiliranju domaće punk i novovalne scene. Sabrani tekstovi objavljeni u esencijalnoj knjizi ‘Punk – potpuno uvredljivo negiranje klasike’ i u kasnijem reizdanju 30 godina nakon izvornika naprosto su referentno štivo.
Glavanov ‘Rock rakurs’ koji je u 80-ima objavljivao u tada megatiražnom Studiju najbolja je – ali i najutjecajnija rock kolumna ikada objavljivana u Hrvatskoj, a biografije Rolling Stonesa i Prljavog kazališta, napisane zajedno s Hrvojem Horvatom, referentni komadi rock publicistike…
Najutjecajnija rock kolumna ikada objavljivana u Hrvatskoj
Iza Darka ostale su i sjajne monografije, monografske izložbe, golem broj likovnih kritika, brojni izložbeni katalozi u kojima je pisao nadahnute eseje o umjetnosti i umjetnicima poput Antuna Motike, Vaska Lipovca, Matka Trebotića ili, njemu tako milih, Vatroslava Kuliša i Roberta Šimraka… U arhivama ima jednako impresivan broj sjajnih – nikada u knjigu sabranih – tekstova o stripu, a mnogo je toga ostalo i nedovršeno. Ljubitelji stripa mogu trajno žaliti što Darko nije stigao završiti veliku monografiju o Andriji Mauroviću.
Darko je poginuo u rujnu 2009. u bizarnoj prometnoj nesreći u Varaždinu. Poslije koncerta gdje smo Glavan, Sale Dragaš, Zoran Predin, Dražen Kokanović, Siniša Škarica… i ja bili posljednji put zajedno. Zapravo, četiri mjeseca nakon što smo za održavanja ‘Porina’ obilježili godišnjicu Draženove smrti.
Od odlaska Dražena i Darka prošle su već lijepe godine no, ne samo meni, i dalje vraški fale.
