Edi Maružin je, kako je u nedavnoj recenziji opisao naš kolumnist Zlatko Gall, oduvijek bio sklon bluesu koji je zajedno sa bazičnim rockom, tex-mexom, istarskom glazbom ‘po domaću’, freak-folkom… bio dio čudesnog glazbenog amalgama Gustafa.
Edie East Trance Blues – Edijeva post Gustafi inkarnacija ili možda čak Gustafi drugim sredstvima – prigrlio je blues kao glavni žanrovski okvir te mu na debutu ‘Sumpor’ iz prve podigli spomenik.
Prva glazba na koju sam se naježio bio je ustvari – blues
Stoga je nedavni izlazak Edijeva blues albuma imena ’35’61’ iz 2020. Caminada’ mogao iznenaditi samo slabe poznavatelje opusa ovog popularnog istarskog i hrvatskog glazbenika. O novom albumu, svojevrsnoj pauzi u radu s Gustafima, pandemiji koronavirusa, svom imanju u Istri i domaćim životinjima koje je prigrlio kao kućne ljubimce ali i planovima za nepredvidivu godinu pred nama popričali smo s Edijem – uz čašicu finog istarskog vina.
Na sam spomen Gustava prva asocijacija svima sasvim sigurno su vaše uvijek vesele i brze pjesme, pune dinamike, plesnim ritmova…
Osnovna nit u mojim kreacijama, ono što je meni bitno jest da donesu ljudima ugodno raspoloženje, pozitivu, a ne neki čemer i tugu. Znaš ono – ja umirem, boli me srce, umrla mi majka i ne znam šta, mislim imaju svi dovoljno problema bez mojih… I zato, kad je u pitanju pozitiva ona uvijek sa sobom neminovno nosi neku alegriju i brži ritam.
Je li onda pandemija ‘kriva’ što ste završili u blues vodama?
Blues nije muzika, blues je stanje uma, izraz, odraz duše. I, prije svega taj blues je postojao u meni oduvijek. Moja prva muzika, a ja sam počeo malo kasnije slušati glazbu, prva na koju sam se naježio zapravo je bio blues. Ako malo bolje pogledate na svakom albumu Gustafa nalazi se neka blues kompozicija. No, ona obično bude izdvojena pa nitko nije obraćao pažnju na taj aspekt mog stvaralaštva.
Sad mi je jednostavno došlo da napravim takav album. Ideja o njemu, naime, tinjala je u meni neko vijeme, neke stvari sam napravio još 2015. i našle su se na albumu Maneštra. Naime, već prije tog albuma naumio sam napraviti blues album pa sam polako počeo raditi pjesme… A onda sam u jednom trenutku vidio, da ako nastavim takvim tempom, neću za 16 godina izdati album, pa sam neke pobrao i uvrstio na Maneštru, a jedan dio pjesama mi je ostao. Na kraju, ključan trenutak dogodio se kada je naš Dražen Kokanović radio jazz festival u Rovinju, na kojem je znao ugostiti neke renomirane svjetske izvođače. I onda je doveo jednog bluesera kojeg jako cijenim i za kojeg sam mislio da ga nikad neću upoznati jer je već u podmaklim godinama. Kad sam, dakle, upoznao Otisa Taylora kao da mi je usadio neko ‘sjeme’ i od tada sam još upornije počeo razmišljati o ‘pravom’ blues albumu. Poslije se sve nekako posložilo, zaredalo i eto izdao sam drugi blues album za redom. Utopio sam se u tom bluesu, pa sad kada trebam raditi nove stvari za Gustafe bojim se da će i taj album biti – vrlo blues.
Mi stvaramo nove albume, nove pjesme, i onda dođeš na koncert na kojemu te traže da više od 50% pjesama budu stari hitovi. Tu sam se malo zasitio svega i odlučio svoju kreativnost prebaciti na drugi kolosijek
Gustafi ulaze u šestu godinu bez novog albuma, sviramo stare stvari i sve je super
Jesu li se ostali članovi Gustafa ‘naljutili’ što ste se ‘odmetnuli’ od njih i sami napravili album?
Ma da vidim onog koji će se naljutiti (hahaha). Pa, vjerojatno postoji uvijek jedna zdrava zavist, ali ponavljam, ja sam se želio odmaknuti, možda više od publike nego od Gustafa. Radim 40 godina glazbu, uvijek se trudim ići naprijed jer ne mogu ostati na jednom mjestu. Stalno tražim neka nova rješenja i mislim da sam dosta uspješan u tome. I onda te ubiju kad ti dođu s ‘daj ti nama sviraj one stare’ – i tako iz godine u godinu. Mi stvaramo nove albume, nove pjesme, i onda dođeš na koncert na kojemu te traže da više od 50% pjesama budu stari hitovi. Tu sam se malo zasitio svega i odlučio svoju kreativnost prebaciti na drugi kolosijek. I tako, Gustafi već ulaze u šestu godinu bez novog albuma, sviramo stare stvari i sve je super.
Ideja mi je bila malo se odmaknuti od te klasične forme koju Gustafi rade ali i od klasičnog bluesa kojeg svi poznajemo. Ovaj blues koji radimo to je jedna specijalna vrsta, tzv. North Hill Mississippi Country blues. A on je jedan manji segment, otprilike tek 20% bluesa, od kojeg je najpoznatiji delta blues.
Izabrali ste dosta neobično, pomalo kriptično ime za album – ’35’61’ iz 2020. Caminada’. Je li to neko simbolično ime, možda uvjetovano pandemijom ili..?
Ne, album se tako zove jer traje 35 minuta, 61 sekunda i sniman je 2020. On je zbilja nastao u vrijeme pandemije, točnije počeo sam ga snimati na početku prošle godine, no nije ‘obilježen’ pandemijom. Dogodilo se sasvim slučajno da sam ga počeo snimati u prvom valu pandemije, ali – kao i većina drugih glazbenika – to sam vrijeme izolacije na kraju iskoristio da završim album na vrijeme.
Osim što ste album snimali u vlastitom studiju u Maružinama, jesu li vam pandemija i socijalna izoliranost teško pale. Načuli smo da ste, primjerice, propješačili Istru uzduž i poprijeko – što na simboličan način odražava I ime albuma jer caminada u Istri znači šetnja?
Da, zbilja sam dobro proveo tu 2020. i u načelu nemam se na što požaliti. Meni pandemija nije donijela financijske brige jer sam za sve ove godine nešto i uštedio i mogu živjeti od toga. A volim svoju kuću i selo i već godinama radim sve oko kuće. Imam svoje krumpire, pomidore, kokice koje mi nesu jaja, mačke, pse… postao sam ljubitelj takvog života i to me iznimno veseli. No, najveći minus mi je ipak činjenica da sam ja svirač, da volim kontakt s ljudima, želim nekome svirati… I zato mogu reći da mi je najviše nedostalo žive svirke.
volim svoju kuću i selo i već godinama radim sve oko kuće. Imam svoje krumpire, pomidore, kokice koje mi nesu jaja, mačke, pse… postao sam ljubitelj takvog života i to me iznimno veseli
Gustafi su ‘cijepljeni’ od nagrada – do sada imamo samo jednu!
Imate li evidenciju koji ste financijski izgubili zbog pandemije? Mnogi glazbenici, naime, nisu preživjeli ili jedva spajaju kraj s krajem zbog nemogućnosti rada…
To ovisi, naravno, od godine do godine. Jer kako postaješ veći bend, imaš i veću cijenu, pa ti se smanjuje broj koncerata… Definitivno najviše koncerata u jednoj godini imali smo 1993. godine – čak 186 koncerata! Iako, većinu tih koncerata smo odvirali, kako bi se reklo kod nas u Istri ‘za isti i piti’. Kada bismo gledali prosjek, uključujući i dodatnu svirku s bluesom, s cca 50 koncerata godišnje spali smo na 5 u prošloj godini – i to loše plaćenih!
Kakve su prognoze za ovu godinu, imate li kakvih konkretnih planova ili je sve na čekanju zbog koronavirusa?
Imamo nekih upita, ali tko će znati kako će se situacija oko koronavirusa odvijati. Imamo čak i dogovorene neke datume, ugovorili smo jedan koncert u 5. mjesecu, jedan veći projekt možda u 7. mjesecu… No ništa nije sigurno. Iako ja bih uvijek igrao na kartu – ajmo planirati da će se dogoditi, ako ne može – ne može, pa ćemo otkazati. Ali ne već sada planirati da se neće raditi ništa. Trebalo bi pripremiti neku formu, neki plan, pa ako ne prođe sad, možda će proći za pola godine…
No, ako ja u ovom trenutku pa do kraja života ne budem više nije jedan koncert odsvirao, imam financija za skroman život do kraja života. Ali mi je jako žao mojih mladih kolega koji to nemaju. Koji su sad u naponu snage i tek ulažu u nešto i onda ih je ova pandemija sasjekla. Ne da nemaju financija za ulagati u sebe, nego nemaju ni za živjeti.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Pa ipak, dok je s jedne strane u Hrvatskoj neizvjesno hoće li se održati ijedan koncert, vi se spremate ‘preko bare’ na jedno veliko svjetsko natjecanje? I to u bluesu…
Pa da, naime, u Hrvatskoj se već 12 godine održava hrvatski Blues challenge – natjecanje u bluesu, a pobjednici za nagradu odlaze na svjetsko natjecanje – u Memphis, u SAD. Mi smo lani pobijedili na tom natjecanju i time dobili kartu za Svjetski blues challenge. Natjecanje se održava sljedeće godine u siječnju i jedva čekamo pokazati Amerikancima umijeće našeg istarskog bluesa. Kad već spominjemo nagrade, moram priznati kako su Gustafi ‘cijepljeni’ od njih. Mi smo u karijeri osvojili samo jednu nagrade, a čini mi se kako je svaka šuša u Hrvatskoj osvojila barem dvije. No, nema veze. Naime, nekako se paralelno s blues challengeom dogodilo i da smo za album Sumpor osvojili nagradu za najbolji blues album.
Veselimo se jako Memphisu – samo ne znam hoće li Amerikanci biti ‘uvrnuti’ u bluesu koliko mi planiramo biti
Nekad su zvijezde trajale 20-30 godina, današnje dožive ‘5 minuta slave’ i nestanu
Koliko pratite domaću glazbenu scenu, a posebno mlade glazbenike? Je li danas, u eri digitalizacije i veće dostupnosti širokim masama, lakše ili teže uspjeti?
Uvijek je isto. Neke stvari su teže, a neke lakše. Uvijek dajem primjer, recimo u naše vrijeme – ako si snimio ploču uspjeh je bio pred tobom, jer samo su uspješni glazbenici mogli snimiti ploču. Tada su svi znali za tebe, a u današnje doba ako snimiš CD, a to se više ni ne snima skoro, ima ga ‘svaka šuša’. Nekad si mogao skupiti 50 imena koja su snimili ploču i tih 50 imena su bili u eteru i svugdje jer si mogao samo s ploča puštati glazbu. I onda je bilo normalno da si uspio. Danas imaš 200 milijuna snimaka, odeš na internet i tražiš novu glazbu. Nema čovjeka koji može poslušati sve što se danas napravi – to je takva gomila toga, takva šuma i teško je sve to pratiti. I utoliko je teže uspjeti kao pojedinac. Vidi se i po tome što su nekadašnje zvijezde trajale po 20-30 godina, a današnje zvijezde dožive ‘pet minuta slave’ i poslije ih nigdje nema. E sad, kome je tu lakše, a kome teže… Danas definitivno moraš imati puno više sreće i upornosti da bi uspio isplivati među milijunima.
Što privatno najviše volite slušati i koliko uopće slušate glazbu?
Ništa. Volim zbilja slušati sve oko sebe, zvukove, a muziku, iskreno, slušam jako malo. Osim ono što radim, jer radim jako puno, pa onda to i slušam. Ne bavim se hitovima, ne moram slušati nikakvu novu muziku, niti pratim trendove. Jedino kad kuham, onda obavezno slušam blues. Imam naviku da, kada završim album, onda ga neko vrijeme stalno preslušavam, da mu uočim sve mane, šta bih htio mijenjati, šta bih htio napraviti, ali to traje tjedan dana, 10 dana u vrh glave i nakon toga – doviđenja.
Otkrijte nam onda koji je vaš glavni specijalitet u kuhinji… Kuhate li svaki dan, koju kuhinju preferirate?
A ne, ne, kuham sve, a kako sam doma na selu, imam sve. Moj moto života sam si postavio prije dosta godina – da pokušam što je moguće više toga što pojedem proizvesti sam. Pa sam s godinama postao svojevrani poluvegeterijanac. U šali zapravo kažem da sam ‘porko-vegeterijanac’, jer u principu ne jedem meso, ali pršutu ne mogu odoljeti. Volim svinjetinu ali uglavnom ‘u suho’ – pancete, kobasice..
Ali, recimo doma imam kokice i nema šanse da jedem piletinu. One meni nose jaja i ja ih volim kao što se vole kućni ljubimci. Mogu slobodno reći da sam pravi seljak, odnosno – predstavnik urbanog seljaštva iz Maružina.