Srijeda, 9 listopada, 2024

Fenomen potrošačkog pop-Božića: Jesu li trgovci ukrali Božić?

Američka pop kultura i novi kult božićnog konzumerizma oduvijek su nosili obećanje žuđenog obilja i boljega života. Tako je barem bilo do ove godine kad je pandemija i kod nas i diljem Europe (pa i svijeta) božićnu potrošačku bujicu svela na „navodnjavanje“ po načelu – kap po kap

“Kad krećem u božićnu kupovinu pripremam se kao da odlazim na ratište. Jer, dragi moji, riječ je o pravome ratu, ratu svih protiv svakoga; ratu koji shopping mallove i trgovačke ulice pretvara u pravo bojište kojim haraju predatori željni tuđe krvi. Istina, poprište bitke je ukrašeno božikovinom, svjetlucavim balonima, ukrasima i božićnim drvcima no neka vas to ne zavara – božićna kupovina nije ništa drugo do li borba kupaca za najpovoljniji komad plijena!”



Ovaj ironičan komentar pozajmljen iz jednog američkog časopisa za sociologiju, zgodno upire prstom na jedan od neizbježnih „sporednih” proizvoda slavljenja Božića: shopping. Ili, preciznije, na mahnito kupovanje i (marketinški napumpanu) potrebu za darivanjem koje Božić, jedan od ključnih datuma zapadne civilizacije i kulture, otimaju vjerskome i pretvaraju u svjetovnu feštu u znaku industrije masovne zabave i konzumerizma.

Božićna ikonografija temeljena na profanome

Tako je barem bilo do ove godine kad je pandemija i kod nas i diljem Europe (pa i svijeta) božićnu potrošačku bujicu svela na „navodnjavanje“ po načelu – kap po kap.

Poslije Drugog svjetskog rata Božić je naime i u Europi – a potom i Australiji i Aziji – dobio standardiziranu ikonografiju koja je izravno preuzeta iz američke pop-kulturne produkcije i industrije masovne zabave. Za ratom opustošenu Europu a posebice Veliku Britaniju i Zapadnu Njemačku u kojoj su bile stacionirane američke trupe, američka pop kultura i novi kult božićnog konzumerizma nosili su obećanje žuđenog obilja i boljega života. Božićna ikonografija temeljena na profanome bila je prihvaćena kao jedna od legitimnih inačica american dreama te čak smatrana poželjnim standardom. Posebice kada su u pitanju bili jazz a potom i rock and roll odnosno  hollywoodska produkcija koja se također rado bavila božićnom temom vidjevši u njoj prigodnu sezonsku gledanost i profit.

Milijunske naklade CD-a namijenjenih božićnoj prodaji u pravilu s programom svjetovnih božićnih tema ili pak kompilacije najvećih hitova, filmovi koji baš u vrijeme Božića pune kino dvorane (a danas u pandemijsko doba sve TV stanice i streaming servise) te iznimna prođa žanrovskih beletrističkih naslova kao omiljenog i neizbježnog božićnog dara – pokazuju, da je formula još uvijek itekako isplativa.

‘Christmas albumi’ – fenomen iznuđen zapadnjačkim božićnim konzumizmom

U knjizi rock and roll svaštica naslovljenoj „Bits and Pieces“ te s podnaslovom „Pop i rock činjenice i bezvezarije“, Steve Smith je cijelo jedno poglavlje posvetio „božićnim skladbama“ uz zajedljivu opasku: „Božić dolazi jednom godišnje, no kada stigne s njim su u društvu i stotine sumnjivih ploča“. Ovoj bih dijagnozi dodao i do bola dosadnih i od prevelike uporabe otrcanih „standarda“ koji tijekom Adventa svima izlaze na nos: „Last Christmas“, „Sretan Božić svakome“, „Bijeli Božić“, „Santa Is Coming To Town“…

‘Christmas albumi’ su danas – kada katalozi broje tisuće i tisuće naslova – prije fenomen iznuđen zapadnjačkim božićnim konzumizmom nego li potrebom za prigodnim glazbeno kontemplativnim materijalom. No nosač zvuka s neizbježnim standardima poput „Silent Night“, „Winter Wonderland“, „White Christmas“ ili „Jingle Bells“… dugo je već dio legitimnog soundtracka nimalo „tihe“ a još manje „svete“ a da ne bi u svijesti publike bio istoznačnica za Badnjak i Božić. Ravna recimo letećom sobu crvenoga nosa, zvuku praporaca sa saonica koje jezde kroz noć ili – u konačnici – bijelobradome u crvenom kostimu.

Božićne je albume uglavnom teško gurnuti pod nazivnik reprezentativnih diskografskih uradaka kakve ozbiljne glazbeničke karijere. Ne bez razloga jer riječ je o zadanoj formi, o repertoaru čiji su osnovni tematski gabariti manje-više cementa novoskladani prilozi prilozi na temu mame koja je poljubila Djeda Božićnjaka ili snijega i praporaca koji prate povratak kući, često samo jednokratno zabilježeni na kakvom gubitničkom albumu. No, kada je već tako zašto su božićne albume snimali – a i snimaju ih – srcedrapajući crooneri i ljuti rockeri, i velike zvijezde Sinatrinog ili Presleyevog kroja, face s country scene ali i punkeri i reperi, i šlageraši i jazzeri…?

Zanimljivi osigurači od neuspjeha

Dio odgovora leži u igri na sigurno, sezonskoj prođi najrazličitije robe prikladne za umatanje u ukrasni papir s desenom božikovine, činjenici da će svaki fan svojoj kolekciji pridružiti i božićni album ali i zanimljivom osiguraču od neuspjeha. Jer, božićni se album ne shvaća kao redovni diskografski proizvod koji će, ne prođe li baš najbolje, ugroziti karijeru. No, dogodi li se obratno pa mu se posreći osim zavidnog casha svojim će potpisnicima donijeti i niz drugih laskavih priznanja pa možda i „Grammyja“.

Božićne albume ili božićnu produkciju u gruboj se podjeli može razvrstati na tri odjeljka: u jednome su projekti božićnih evergreena i standarda usuglašeni s poetikom izvođača, u drugome novoskladani materijal s božićnom temom a u trećem naprosto raznorodni blagdanski kokteli na kojima šaroliki izvođači odrađuju prigodne božićne uspješnice.

Odmah valja napomenuti da su božićni albumi izvorno bili fenomen angloameričke božićne produkcije te izrazito svjetovni. Čak i kada je riječ o projektima za katolička latinoamerička tržišta, u manjini su izdanja s pučkim tradicijskim pjesmama ili napjevima okađenim tamjanom. Jedna od prvih hitoidnih božićnih tema namjenski skrojena za božićno tržište bio je „Bijeli Božić“ iliti „White Christmas“ znanog Irvinga Berlina a u izvedbi Binga Crosbyja. Od svoje premijere 1942. godine do danas, Crosbyjev je „White Christams“ prodan u više od trideset milijuna primjeraka… Uz nebrojene verzije kojima su svoj obol dali i domaći pjevači od Crvene jabuke i Loše, Miroslava Škore do Luke Nižetića. Ratne su godine možda ključni nadnevak za fenomen uzleta božićne produkcije pa je četrdesetih svoju „Christmas Song“ snimio i Nat King Cole, grupa Ravens postigla golem uspjeh svojom verzijom „Silent Night“, The Penguins odradili „A Christmas Prayer“ a bluesman Charles Brown „Merry Christmas Baby“. Lavina se zakotrljala a i kasnije svakog se studenoga – kada počinje predbožićna trgovačka groznica – iznova obnavlja. Ipak, božićna produkcija znala je bljesnuti i iznimnim projektima među koje i danas spada božićni album raznih izvođača snimljen pod dirigentskom

Je li profano posve ugrozilo sveto a materijalizam nagrizao izvornu duhovnost Božića?

Jesu li imperativ božićne kupnje i božićnih zabava umjesto radosti i kršćanskog slavljenja Božića, blagdan pretvorile čak i u dijagnozu? Nazvanu, “trajna božićna anksioznost”. Riječ je naime o stresnom predbožićnom stanju koje drma i trese milijune Europljanki i Američanki zabrinutih hoće li na vrijeme uspjeti kupiti sve željene darove i pripremiti prigodne blagdanske domjenke i obiteljske objede. Baš kao u filmu „Jingle All The Way“ u kojem Arnold Schwarzenegger glumi oca u bjesomučnoj jurnjavi za igračkom koju žarko za Božić želi njegov sin.

Odgovori na postavljena pitanja su – očekivano – različiti. Jedni se dakako zgražaju zbog dijela vjernika kojima je advent, odnosno četiri posljednja tjedna pred Božić nekoć posvećena molitvama i duhovnosti, postao istoznačnica za potrošačku groznicu i juriš na trgovačke centre, kuhano vino i kobasice a Božić pak fešta koja završava čim se odmotaju darovi i smaže blagdanska purica. Santa Claus je – drže oni – ugrozio i samog Isusa. Jer, kažu, trgovanje i feštanje je unizilo i trivijaliziralo izvorni duh Božića te ga – diljem planeta – zamijenilo profanim ritualom kupovine.

Možda su ovi navodi točni no – kazat će zastupnici drugačijih pogleda – kršćansko slavljenje Božića ionako nikada i nije bilo uniformirano već je ovisilo o religijskim razlikama između pravoslavnih, rimokatolika i protestanata.

Primjerice, jedan je europski bogoslov nakon božićnog posjeta Japanu bio zgrožen tamošnjom usvojenom božićnom ikonografijom. Zapanjen izgledom izloga velikih robnih kuća s prigodnim božićnim instalacijama i dekorom, napisao je poduži esej o vulgarizaciji duhovnoga. Ideja Božića je, veli, materijalizirana čak i tako bizarnim artefaktima poput Santa Clausa (iliti Djeda Božićnjaka…) razapetog na križu ili pak dekoracijama u golemim shopping mallovima gdje su se jedni do drugih našli Djed Božićnjak i Isus Krist u jaslicama te Disneyevi junaci poput Mikija i Plutona… Naravno, ova japanska epizoda nije iznenađujuća jer tamošnji postotak katolika (jedva dva posto stanovništva) zanemariv je dok je, s druge strane, golem utjecaj američke  odnosno zapadnjačke pop kulture i božićne svjetovne ikonografije.

I u zemljama pravoslavne tradicije, Božić nije toliko blještav kao u Sjedinjenim Američkim Državama i zemljama zapadnog i srednjeuropskog kulturnog kruga.

Božićni miks s miješanjem katoličkog i poganskog

Talijani pak tradicionalno za Božić slave i Bogorodicu i Sv. Josipa no Sveti Nikola, biskup mučenik koji dariva djecu i koji je „izvornik” angloameričkog Santa Clausa – ima manji značaj u Italiji nego li drugamo u Europi. Sveti Nikola naime 6. prosinca dariva djecu diljem Europe a posebice kod nas i u Nizozemskoj. U društvu s Krampusom koji „zločestima“ umjesto darova u čizmicu daje šibu. U Francuskoj pak djeca, očekujući darove od Perea Noëlea (Oca Božićnjaka), poput Španjolaca i Portugalaca, ispred kamina, uz prozor ili ognjišta ostavljaju čarape i čizmice.

Premda – veli stereotip – rimokatolici imaju čvršće veze s duhovnom tradicijom od protestanata te su, kada je riječ o samome kleru, manje tolerantni prema konzumerizmu,   postoje i posve različite teze. Naime, zanimljivo je istraživanje antropologa Daniela Millera autora iznimnih studija o potrošačkoj groznici sabranih i u knjigama „Odmotavajući Božić“, „Teorija kupovine“ te „Kupovanje, mjesto i identitet”. Miller je naime jedan od autora koji je fenomenu konzumerizma i shoppinga pristupio bez predrasuda te ih proučavao kao ovovremene rituale. Ako je svakodnevna kupovina – tvrdi Miller – zapravo skrb za obitelj u kojoj se ogleda pažnja i ljubav prema najbližima, božićni je shopping onaj pravi iskaz ljubavi. On je sve samo ne hedonistički, materijalistički i individualistički čin budući da u osnovi kupovine stoji želja da se darom iskaže ljubav i poštovanje prema rodbini, prijateljima, najdražima… Daniel Miller navodi tako primjer Trinidada kao rimokatoličke zajednice koja je uspostavila jedinstvenu simbiozu materijalnog i duhovnog a božićnu kupovinu pretvorila u poseban ritual. Naime, vjerujući kako je izuzetno značajno da kupljena roba ima značajke zaloga duhovnome Trinidađani nastoje da sve veće i važnije kupnje namijenjene svojemu domu budu obavljene ili barem raspakirane u vrijeme Božića. Pogansko, katoličko i konzumerističko našli su se združeni na jednome mjestu. 

Božićni miks s miješanjem katoličkog i poganskog ipak nije recept 20. stoljeća. Uostalom, premda se Božić temelji na svjedočanstvu o rođenju Isusa Krista opisanom u Evanđelju po Matiji te Evanđelju po Luki, u Novom zavjetu se nigdje ne spominje točan i precizan datum. Većina stručnjaka ipak vjeruje da prve svetkovine datiraju u 4. stoljeće kao svojevrsni kršćanski nadomjestak za pogansko slavljenje zimskoga solsticija koji je obično padao 25. prosinca po julijanskom kalendaru, odnosno rimskih Saturnalija. One su pak  bile u slavu Saturna, drevnog boga poljoprivrede. Saturnalije su počinjale 17. prosinca i trajale punih tjedan dan a dijelom su se poklapale i sa slavljenjem iznimno jakog i popularnog kulta boga Mitre – izvorno perzijskog boga svjetla.

S druge pak strane, 274. godine kada je zimski solsticij padao na 25. prosinca poganski rimski imperator Aurelian proglasio je taj datum za Natalis Solis Invicti, odnosno dan slavljenja rođenja sunca.

Premda su Evanđelja potanko opisivala Kristovo rođenje, u njima se, rekoh, ne spominje točan datum. Vjeruje se da je izbor pao na 25. prosinca stoga što su kršćani nastojali slavljenjem Isusova rođenja suzbiti jake poganske kultove a posebice onaj Mitre. Bilo kako bilo, 354. je u Rimu objavljena Kršćanska martirologija u kojoj se spominje Kristovo rođenje 25. prosinca pa je moguće pretpostaviti da se – barem u Rimu – Božić počeo slaviti na taj datum još 335. godine.

Protestantska tradicija slavljenja Božića

Protestantska je tradicija obilježavanja Božića pak presudno trasirala put kojim će Sveti Nikola – iliti Santa Claus – iz prostora vjerskog postupno prijeći u svjetovno, konzumerističko i pop-kulturno. No, nekoliko stoljeća unatrag malo je tko mogao pretpostaviti da će protestanti prigrliti Božić. Primjerice, engleski kolonisti na američkom tlu – a posebice oni u Massashusettsu – čak su zabranili slavljenje Božića budući da o njemu (za razliku od Uskrsa) ne govori Novi zavjet. Potom, protestantski otklon od tradicije rimokatoličke crkve uključivao je i odbacivanje svih poganskih elemenata uključenih u katoličke rituale, otpor raskoši te –  puritancima osobito omražene – razularenosti slavlja.
Rimokatolici su naime u odsustvu božićnih biblijskih naputaka posvojili brojne poganske običaje i utkali ih u božićne rituale. Jedan od njih je, primjerice, i paljenje badnjaka – tek posječene glavnje koja se dan uoči Božića polaže na ognjište – premda je riječ o poganskom obilježavanju zimske ravnodnevnice i pobjede svjetla nad zimskom tamom.

U Engleskoj i u Sjedinjenim Državama u 19. stoljeću do Božića se baš nije mnogo držalo pa je čak bilo uobičajeno da se svi važniji poslovi – ali i rutinirano zasjedanje američkog Kongresa – obavljaju i na sam Božić. Danas je – gle apsurda – Božić najveći i najglamurozniji svjetovni blagdan u zemljama s protestantskom tradicijom te najrasprostranjeniji praznik među protestantima diljem svijeta.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime