Piše: Zlatko Gall
Brzoprsti gitarist i inovator
Eddie Van Halen, jedan od najutjecajnijih gitarista svoje (danas već sredovječne) generacije, preminuo je 6. listopada 2020. u 65. godini te se nažalost pridružio podužem nizu velikana popularne glazbe koji su nas napustili posljednjih godina.
Bez obzira na žanrovske sklonosti svaki ljubitelj gitarskog zvuka, gitara i gitarista pred Eddiejem Van Halenom će skinuti šešir i nakloniti se do poda. Jer, utemeljitelj i zaštitni znak Van Halena, bio je fascinantan odnosno virtuozni gitarist podjednako znan i cijenjen zbog ubojitih riffova (koje su posvajali mnogi pa i nezaobilazni kompilator Goran Bregović) te inovativnog načina sviranja poput dvoručnog „tappinga“ na vratu gitare kojim je gitaru „pretvarao u klavir“, po osmišljavanja novih gitarskih „pomagala“, izradi vlastitih gitara u obliku Fender Stratocastera (s osebujnim dizajnom mreže raznobojnih vrpci kao zaštitnim znakom), maestralnom poigravanju s harmonijama i – dakako – brzoprstim solima.
U vrijeme objavljivanja prvijenca Van Halena u veljači 1978. (s Eddiejem, njegovim bratom Alexom za bubnjevima, basistom Michaelom Anthonyjem te pjevačem Davidom Lee Rothom), kao i mnogi koji su se naveliko prešaltavali na punk, nisam se baš zakačio za njihovu inačicu hard rocka. No, kako to već biva, godinama kasnije „razvalili“ su me naknadnim slušanjima zgoditaka poput „Running With A Devil“ s onim upečatljivim reskim riffom te manijakalnim gitarskim solom, furioznim instrumentalom „Eruption“ na kojem je Eddie patentirao svoj dvoručni „tapping“, nabrijanim čitanjem standarda Kinksa „You Really Got Me“ s Eddiejevim čudesnim solom, vječnim koncertnim standardom „Ain’t Talkin’ ’bout Love“ kao prototipom novog hard-rocka…
Prvijenac je nakon jednako uspješnog „Van Halen II“ iz 1979. nastavio seriju hvaljenih i bestselerskih albuma u osamdesetima („Women And Children First“, „Fair Warning“, „Diver Down“, „1984“, „5150“, „Q812“)koji su uspjeh ponajviše dugovali Eddiejevoj gitari. Dokaz tome je da i promjena pjevača odnosno dolazak Sammyja Hagara na mjesto Davida Lee Rotha nije nimalo narušio popularnost banda. Dapače, nakon golemog hita „Jump“ s albuma „1984“ na kojem je Eddie maestralno spario sintesajzer i gitaru, s Hagarom su snimili jednako uspješan „5051“. Na njemu je svoju dvostruku ulogu klavijaturist i gitarist Eddie oplodio novim mega-hitovima „Why Can’t This Be Love“, „Dreams“ i „Love Walks In“. Eddiejevoj golemoj popularnosti gitarskog virtuoza svakako je 1984. dodatno kumovalo i gostovanje na mega hitu Michaela Jacksona „Beat It“.
Jedan od razloga goleme popularnosti Van Halena tijekom osamdesetih bilo je i vješto spajanje heavy metala s melodioznim refrenima i zaraznim Eddiejevim riffovima kojim je nadahnuo bezbrojne sljedbenike u osamdesetima (doduše najviše ne baš cijenjene predstavnike hair-metala).
Česti sukobi Eddieja i Hagara doveli su pak 1998. do razlaza i dolaska novog pjevača Garyja Cheronea s kojim objavljuju „Van Halen III“; uspješan album no ipak ne baš komercijalan kao platinasti prethodnici. Bio je to zapravo početak klizanja s vrha te turbulentno razdoblje i za grupu (koja gubi lukrativni ugovor s Warnerom) te samog Eddieja obilježeno raspadom braka, problemom s alkoholizmom te početkom borbe s rakom.
Bend se ponovo okupljala nekoliko puta pa nakon 2007. najprije s Davidom Lee Rothom a potom i Sammyjem Hagarom, koncertiraju i snimaju no konačno izdanje „novog“ Van Halena uslijedilo je tek 2012. albumom „A Different Kind Of Truth“ s Rothom i Eddiejevim sinom Wolfgangom koji je zamijenio starog basistu Anthonyja. Bio je to pravi album povratka (došao je do 2. mjesta Billboardove rang liste) no i posljednji album Van Halena.
Grupa Van Halen koja će ostati zapamćena kao „obnovitelj“ hard rocka te megauspješna rock atrakcija predvođena fascinantnim gitaristom kojeg se s pravom svrstava u onu malobrojnu skupinu najutjecajnijih i najinovativnijih gitarista u osamdesetima.
Naslovna fotografija: Shutterstock