Ako izuzmete ‘Bejbe ludnicu’ naše glazbene mikrozajednice, centralna vijest ne samo tjedna na globalnom nivou, po stišavanju Eurowrong impresionizma, treći je studijski album hollywoodskog pop čuda od djeteta Billie Eilish.
Nakon dva blockbustera, debitantskog ‘When We All Fall Asleep Where Do We Go’ (2019) i nasljednika ‘Happier Then Ever’ (2021) kojima je romantizirala bratsko sestrinski rad iz vlastitog sobička u odakle s fantastičnim pop producentom Finneasom zakucava i potvrđuje svoj kreativni i komercijalni potencijal, u trećoj zajedničkoj epizodi Billie se pušta melankoliji i sjeti.
Nakon komercijaliziranja pop šapta i etabliranja u ranim dvadesetim kao legitimne i najoriginalnije pop zvijezde današnjice onkraj prilično predvidljivih Taylor Swift, Miley Cyrus, Beyonce, Olivie Rodrigo i inih pop princeza, Billie je ostalo da u sinergiji s bratom pametno nastavi kreativno i komercijalno pomirivati očekivanja publike i autorske inhibicije.
Kao što artwork naslovnice sugerira, Billie se pustila slobodnom padu u deep deep blue. Plavetnilo je metaforičko na više razina koliko je toliko mladoj a zreloj osobi emotivno dozvoljeno.
Zreli intimni kolaž obojen melankolijom
Deset novih pjesama plavkastog raspoloženja i prevladavajuće tugice nastavljaju vrlo logičnim slijedom iznimno zrelog i pažljivog propitivanja vlastitog identiteta i traženja odgovora na razinama života, ljubavi, odluka, postupaka.
U baladnim tonovima presvučene ‘Skinny’ (o problemima mršavljenja i doživljaja sebe same u opozitu svijeta), ‘Wildflower’, minimalistička ‘The Greatest’ razgolićuju intimu mlade djevojke na više razina na tragovima oscarovski nagrađivane Barbie teme s pomirenjem ‘Happier Then Ever’ varijacije singla. U francuziranju arta ‘L`Amour De Ma Vie’ isprobava minimalistički kabaret od uvodnih baladnih taktova razvijajući tipski eilishevsku ljubavnu pop (ne)zgodu, dok će se kroz ‘Bittersuite’ podsjetiti na ‘I Didn`t Change My Number’. U zaključnoj ‘Blue’ kompletira tugu i sjetno raspoloženje albuma čineći rime true i blue na nimalo madonnski način itekako slušljivim.
Najbolji komadi albuma oni su u kojima dodaju plesne ritmove melankoliji (diskoidna ‘Lunch’, latinoameričkog salsa meets twostep prizvuka ‘Diner’) poigravajući se zavodljivim i danceflooru prilagodljivim taktovima.
S većinom pjesama oko 5 minuta ovaj će intimni striptiz i kolaž zasigurno figurirati kao najkompletniji album njene karijere u smislu kompaktnosti i zaokruženosti djela s konceptualne strane. Uz pretpostavljenu veliku kritičku hvalež ovakvog intimiziranja i pisanja albuma s primisli i pretpostavkom prvo za sebe a tek onda podmirenja fanova, treća sreća je bez najavnog singla i video spota poput školskog sata kvalitetne pop glazbe.
Radi se o iznimno zrelom djelu nevjerojatno darovite mlade osobe koje će je potvrditi i zakucati kao vodeće i opravdano hvaljene pop zvijezde globalne pop scene.
Naslovna fotografija: Svreenshot YouTube