Otvarač King, s Travisom Scottom, zvuči kao Yeezus s uglađenim rubovima, basovi udaraju moćno režućim naknanama i ritmička arhitektura koja podsjeća zašto je ovaj čovjek jednom bio referentna točka za cijelu industriju. Ponadaš se po prvom komadu da će ostatak albuma biti čep svakoj kritici.
Father je gotovo emotivno uvjerljiv u svojim klečanjima i crkvenim dijarejama, a naslovna Bully i Sisters and Brothers, I Can’t Wait potvrđuju da mu uho za sample Asha Bhosle, Fairouz, Supremes, Stevieja Wondera nije degradiralo ni za decibel. Kad zna što radi s tuđim pločama, nitko mu ne primiče. Problem je, naravno, sve oko toga.
Čovjek koji je u Wall Street Journalu objavio cjelostraničnu ispriku, po prvi put javno imenujući bipolarni poremećaj tipa 1 i ozljedu mozga kao uzroke višegodišnjeg antisemitskog delirija i idiotizma, ušao je u studio kako opet ne bi napisao o tome ni jednu jedinu stihova vrijednu spomena.
Umjesto katarze, dobivamo Highs and Lows s ‘toxic love, chemical romance’, Damn koji vrti u prazno i naslovnu pjesmu koja broji neurotransmitere umjesto misli. Pjesme ‘simbola’ nisu tekstovi čovjeka koji se suočio sa sobom, već proljevi čovjeka koji je suočavanje prepustio novinarima.
Bully nije katastrofa ni provokacija koliko je screensaver s autotune greškama, povremeno lijep, ali suštinski – prazan.
Ocjena: 6/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube