Najavama Eddieja Veddera i društva dvanaesti studijski album grunge rock prijestolonasljednika trebao je biti njihov najčvršći i pulsirajući odgovor na novo vrijeme potiranja gitare kao ekspresivnog oružja i alatke 21. stoljeća. Pritom i nije ideja daleko od istine. Iz pozicije benda osjeća se energije teško spojive s bendovima koji su tridesetak godina preživljavali upsove i downove u smislu postojanja na sceni. Od gotovo savršenog superkomercijalnog početka debitantskog „Tena“ preko raznih varijanti muvanja zvukom i kroćenja pada interesa i prodaje slijednika, Pearl Jam su oduvijek držali ideju benda kompe prije nego benda poduzetnika koje ne drži želja za svirkom prije želje za zaradom.
Bend koji uvijek solidno pulsira
Gubeći se, tragajući i nalazeći, ali nikad ne odudarajući od ideje korijenski gitarističkog riff and roll benda stasalog na kombinacijama respekta prema Sonicsima, Stoogesima, Ramonesima, Black Sabbathu, Beach Boysima, Pearl Jam na „Dark Matteru“ komuniciraju bend koji još uvijek solidno pulsira. Od kombe žustrih stvari čija je kompaktnost krik iskusnjara sudarenih sa zidinama newa gea u kojem se ne nalaze („Scared Of Fear“, „React, Respond“, „Running“, naslovna „Dark Matters“ osobito srditih gitarističkih dijaloga) i melodioznih emo autorefleksija u kojima Vedderov glas biva osnovnom niti vodiljom („Wreckage“, „Won`t Tell“, …), preko onih kojima pomiruju „toplo hladno“ elemente (gotovo šestominutne „Upper Hand“ ili „Waiting For Stevie“ u kojem je osobito naporno guitar solo presviravanje) i osobito melodioznih zaključnih „Something Special“ i „Got To Give“, te posljednjeg poglavlja „Setting Sun“, ono što je kompaktna nit poveznice albuma je njihova potreba za reakcijom.
Više nego konkretan album
Primjetno je i čujno na prvu kompletan izostanak hitova ili bar istaknutijih pjesama kakvima su znale biti himnične „Alive“, „Given To Fly“, „Sirens“ i slični sing a longovi, ali sve nauštrb albuma kao kompaktne cjeline. Doduše, friendovski podijeljene između McCreadyjeva i Gossardovog gitarističkog pričanja (ponekad klasičnog solo pretjerivanja) i Vedderovog pjevačkog trademarka u kojem svaka pjesma ima štih osobnih autorskih pečata i poruka.
„Dark Matter“ je više nego korektan svirački album, pozicioniran između „Vs“, „Yielda“, „Riot Acta“ i „Gigatona“ fokusirajući se na podjednako niveliranje dinamičnih i laganijih stvari, ali ni u jednom trenu ne gubeći iz fokusa savršeno opravdanje za dvogodišnji put svijetom i turneju po svim kontinentima odakle fan baze ne nedostaje. A bilo bi lijepo kako ne bi preskakali ni RH u tom krugu prijateljstva.
8/10