Klasna istarska, točnije labinjonska kantautorica Elis Lovrić dobila je narudžbu napraviti soundtrack himnu Pulskog filmskog festivala za potrebu 70.-e obljetnice istog. Papirno legitimna ideja začudno nije dobila video spotovsku ekranizaciju, učinilo bi se kao najlogičnije na svijetu kad se već komuniciraju slike da ne prođe bez vizualnog dijela. Je li nedostatak novca razlogom tome, vremena ili tek ideje, manje je bitno. Ako je honorar dostojao tek pisanje pjesme i snimanje audio dijela iste čudi da se štedjelo na finalnom paketu i kompletnom zaokruživanju djela.
U kontekstu naručene stvari instrumentalni i aranžmanski dio najbolje stoji. Slojevita stringsima podcrtana pjesma, uz uvijek kvalitetno odrađene vokalne melodije kad je u pitanju dotična kantautorica, predstavljena je, čini se, u najboljem svjetlu koliko se iz odnosne situacije dalo izvuči, a da se pritom ne sklizne u notorni Stoka đir snimanja reklamnih pjesama za firmu koja proizvodi balone ili zoološki vrt ako se plati i polovno dogovori suradnja. Ma koliko se trudili lirski biti otvorenim prema idejama razumijevanja „pjesme s narudžbom“ uvijek ispadne da sadržajni i stihovni motivi u domeni pjesnički opravdanih i slobodnih metafora budu robom narudžbe i pomalo usiljenog spominjanja toponima kao što su ime grada, osjećaja, pogleda iz arene prema nebu i sjedaljke pod zvijezdama.
Unatoč činjenici da se radi o jednom od najljepših open air amfiteatar kina na svijetu i zgodnoj marketinško promotivnoj alatki i zamisli produkcije festivala, realizacija je ostala na tragu publike koja shvaća umjetnost tek kad se servira s urednom posloženim ubrusom pored tanjura. Dobar tek pritom ne ovisi o raspoloženju ni profinjenosti već pristojnosti. A filmovi pod zvijezdama ostaju jedno od najljepših filmofilskih iskustava, osobito u okviru granica RH.
7/10