Postoji nešto što se zove kolektivno sjećanje i ono često prekraja povijest po nahođenju zadanog i vođenog narativa kako se sjećala masa ili većina. O ovom slučaju zadnji izdisaji utjecaja MTV-a prije nego Internet i YouTube te društvene mreže preuzimaju kontrolu i prostor nad MySpaceom. Što ga nužno ne čini točnim, istinitim ili zadanim.
Koncertni i diskografski povratak kalifornijskog pop punk trija Blink 182 spada u jedan od onih nostalgičarskih mitova za ljude koji nisu pretjerano gajili kriterije prema uzbudljivom, originalnom, ali su itekako bili prijemčljivi za popularno i marketinški odigrano. One kojima je bitan broj tetovaža kao odraz glazbenog stava i kakti buntovništva i vanglazbeni PR Travisa Barkera.
Blink 182 mimo nekoliko catchy hitova i pop tuneova (“What`s My Age Again”, “All The Small Things”) i solidnih albuma nikad nisu bili ništa više od B Green Daya. Oni su ono što su Muse Radioheadu, Bush Nirvani, Stone Temple Pilots Pearl Jamu. Dakle, sjena. Dahtanje za vratom.
Kilava nova pjesmica se oslanja na Green Dayovsku “Time Of My Life” neupečatljivi je pokušaj sing a longa uz akustičnu gitaru i meketavi plačni vokal pun nostalgije koji će prodati i zapakirati pod “ovo je nekad bilo tako dobro”. Toliko generička i bezlična da je komotno mogla Umjetna Inteligencija ispisati nakon ppola sata učenja akorda u osnovnoj školi. Sve drugo što vam se pokušava zamotati i plasirati kao istina Blinka 182 doista nestane treptajem oka. One more time.
5/10