Novi stari PCVC s novim starim kvalitetama i manama voze opet na ringišpilu tuzemne glazbene scene, propitkujući granice rubno urbanog i rubno autorskog iz rakursa Dubravka Ivaniša Rippera. Ostatak benda se godinama osipanja i mijenjajući članstvo zapravo formirao kao prateći glazbenici. Ali kao što se oko Bareta odavno šlepaju Majke kao prateći bend i pretvaraju u njegove gažere i jam session ekipu, na sličan način Ripper se približava poziciji bend – to sam ja.
Zadnje dvije dekade najvjernijeg je suradnika stekao u splitskom gitaristu i producentu Ivanu Božaniću, dok su ostali instrumentalisti dolazili i odlazili služeći dokle izdrže u ulogama u kolektivu. Nije bez razloga ni godinama isticana uloga poslovnog maga Emila Tedeschog kao člana iz sjene i izvršnog producenta. On će kao bendov dobri duh iz boce i ispunjavatelj želja te logistička i financijska neupitnost, omogućiti nesmetan i financijski bezbrižan razvoj indie statusa Pipsa u neslućenim razmjerima. Tako da najava novog albuma “Vesna”, prvog nakon deset godina starog “Walta”, dolazi putem pjesme koja naznačuje novu fazu djelovanja benda. Nova stvar “Pariz” započinje kao electro pop brojalica i nabrajalica autorovih asocijacija u kojima se iza doslovnih dosjetki i zabavnih stihova razmimoilaženja s djevojkom i kupovanja droge u Parizu, nužno mora kriti neka prenesena i dublja značenja te rubne metaforike mimo narkomanskih stremljenja likova iz pariške ljubavne varijacije.
Osluškivanje trendova te osmišljanje ideje
U drugom dijelu instrumentalnog priključka i razvoja istaknutije uloge gitare, bojanja ritma basovima, synthevima, zvukovima i Ripperova vokalna interpretacija poprima druge dramske i dinamičnije konotacije. Interesantno je kako se kroz cijelu karijeru njegovog kantautorskog momenta sukobljavaju utjecaji thom yorkeovske sjene, susjednih brit pop suboraca i psihodeličnih ladica američkih alter prvaka od Flaming Lipsa preko Mercury Reva i sličnih okupljenih oko producenta Davea Fridmanna do kojeg su naravno dokapali i Pipsi u jednoj oda faza dokazivanja zapadnjačkih kvaliteta benda zarobljenog u siromaštvu hrvatskog jezika. Svi ti utjecaji rezultirat će novim zvukom starih Pipsa dodate li im nezanemariv touch LCD Soundsystema. Doduše, biti drugačijim u kontekstu domaće glazbene scene ne znači automatski i nužno pretjeranu originalnost već duguje siromaštvu scene i ponude ostalih zatečenih.
Česte zvučne i glazbene promjene Pipsa bile su rezultatom dugih autorskih promišljanja, mozganja i naslušanosti kako Rippera tako i producenta Božanića. Osluškivanje trendova te osmišljanje ideje kako zazvučati kurentno i moderno a opet prepoznatljivo, trademark je gotovo svake faze rada Pipsa. Stilski, nova stvar ne odgovara produživanju zvukova zatečenih na “Pjesmama za gladijatore” ni “Waltu” kao dva posljednja studijska albuma iza kojih je deset i šesnaest godina, još manje zlatnoj i autorski najkvalitetnijoj i najkreativnijoj fazi benda iz vremena albuma “Fred Astaire”, “Bog” i “Drveće i rijeke”, te je za očekivati da odvode bend u istraživanje svog mjesta unutar trenutno trendovski dominantnog pomirivanja electro produkcije i zadržavanja naznaka davno gitarističkog benda. Autorska uloga Rippera oduvijek je bitno odskakala od one interpretatorske i pjevačke, pa tako i u ovom slučaju. Kmečavi vokal njegove ne osobito milozvučne boje uvijek je podmetao nogu povremeno iznimno emotivnom i lucidnom stihoklepcu.
Vizualno intrigantni kontrapunkt
Skice koje ga ganjaju i glazbene ideje doima se kako bi daleko bolje funkcionirale u kontekstu interpretatorski efektnijeg i pjevački muzikalnijeg glasa. Nešto na tragu onoga kako je Sacher svoje mjesto u istoimenom bendu prepustio pjevački gotovo istom Riđičkom. Do tog trenutka slušatelju je da se izbori s dvije strane vage – koliko će dozvoliti pjevaču da pokvari onaj interesantniji sadržajni dio. Recepciji novog singla i spota svakako će pridonijeti i angažman i autorski potpis od Vojka V posuđenog Rina Barbira – trenutno autorski najboljeg domaćeg spotovskog redatelja, koji je ekranizirao spot ferlinovskim principom i radioheadovskim “Just” trenutkom Jamiea Thravesa. Skice parova u prirodi i koreografije kotrljanja i žvaljenja, naoko nepovezane s dinamikom i body movingom glavnog para – glumice Hrvojke Begović i partnera Damira Klemenića, sve do zaključnog kadra i plot twista s prasetom – funkcioniraju kao vizualno intrigantni kontrapunkt Ripperovom nazalnom pričanju priče iz Pariza.
Ergela pipsastih vjernih fanova kao i uvijek objeručke će posisati sve što im se servira na pladnju jer naprosto ne postoji intelektualne alternative stavu da je svaka nova ponuda s PCVC pečatom potpis malog Boga, neupitna. Oni umjereniji i željni istinskih remek djela kakve su dokazali da mogu isporučiti dozovete li takve emo vrhunce kakvima su se čuli “Htio bi da me voliš”, “Na putu prema dole”, “Plači”, “Narko”, “Bog”, “2X2”, “Dobro”, “Vidaj”, pričekat će ostatak tracklistinga tijelom “Vesne” za daljnju potragu.
7.5/10