Jedna od istaknutijih novih pjevačica s domaće estradne pop scene, regrutirana kroz “Voice” i ine HTV-ovske vokalne talent showove, mimo ambicije figurirati nečim autorskim interesantnijim od glasa, svakim novim singlom se pojavljuje sve manje stihijski u ulogama autorice stihova i glazbe. Uz Niku Turković i Lu Jakelić, Nela Đinđić najtočnije će figurirati kao karika koja nedostaje između dvije prvospomenute. I ime na koje apsolutno treba računati kao standard domaće pop scene.
U slučaju novog singla, Nela se predstavlja kao kudikamo uspješnija autorica glazbe, nego pjesnikinja. Ulazeći u klasične zamke karakteristične za sve mlade autore koji krenu ljubavna životna razočaranja koristiti kao osnove muze. Pa iz te namjere lomiti ionako nepjevan i u slogovima teško ritmičan hrvatski jezik. U stihovima poput: “Samo sam tebe ja vidjela kroz šumu glasova Bez straha, bez srama, poletjela Vatru upalila Uuu žilama Uuu dodirima Nebo gori, ja Ja pristajem da gorim s njim…”, njima se nimalo ne komunicira njena lirska dubina ni dramatičnost proživljavanja istih. Upravo suprotno. Raspjevavanje stihova koji bi željeli reći tako puno, a zapravo ne govore gotovo ništa o baznim emotivnim stanjima i metaforama izgaranja mlade pjevačice, valjalo bi u lirskim namjerama bitno reducirati. Ono što je zgodno ostalo od nastojanja velike metafore je njena odluka da izgori makar od nje ostane samo dim.
Dotle u instrumentalnom i produkcijskom djelu pokazuje daleko bolje snalaženje, obzirom na korištenje modernih i trendy catcheva (vokalni wow moment). Osluškivanje trendovske srpske pop trap folk produkcije čiji istočnjački i sevdaški prizvuk isto nije nemoguće prisluhnuti u razvoju stvari. U video pokušajima uprizorenja MUA estetike pjevačice dotjerane pod raznim studijskim svjetlima s prevladavajućim nijansama plave te stroboskopskom montažom, Nela kao da se muči sa svojom scenskom personom i ne osjeća se ugodno u podarenoj galanteriji tj. koži.
7/10