Ramba Amdeusa i Antonija Pušića kao jednu u dvije osobe ne treba posebno predstavljati ovim prostorima. Turbofolker prije turbofolka, trap raper prije trap repa, pop kulturna ikona Balkana i Crnije Gore, lik je kojeg se čuva i štuje kao nadnacionalno dobro ovih prostora.
Njega se citira, osluškuje, voli vidjeti uživo. Eno ga ulovismo kako je probdjeo 2020. i u kom smjeru će zaploviti od sutra.
Što se iz perspektive Ramba Amadeusa i Antonija Pušića dogodilo svijetu 2020. Je li poravnanje, nova prilika za ljudsku glupost ili nešto treće?
Sve zajedno. Zapravo svako malo se nešto događa – ali ovo je prva globalna kriza u doba kada imamo internet, društvene mreže, pa smo zatrpani informacijama i njihovim bezbrojnim varijacijama i tumačenjima. Prilike djeluju kaotičnije i teže je u tom žbunju informacija snaći se.
Je li država, koja ne funkcionira ni ovako ni onako, na glazbenoj sceni i općenito u uvjetima zabrana i lockdowna, dužna pomagati glazbenicima s obzirom na to da su slobodni kreativci i hobisti, neki doduše prolaze i kao umjetnici? Ili je ovaj pomor scene privremen pa, kako kaže jedan kolega, samo prilika za prirodnu selekciju i na sceni?
U prvobitnoj zajednici svi su morali raditi sve. Pa su i glazbenici morali ići u lov i skupljati hranu – jedno razdoblje civilizacije donijelo je podjelu rada, ali sa svakom krizom vidimo da je potrebno imati više zanata, baviti se raznorodnim starima kako bismo osigurali egzistenciju. Danas je kriza u tercijalnim djelatnostima, koje cvjetaju kada je sve ok. Show business, turizam, ugostiteljstvo…
View this post on Instagram
Prije toga bila je kriza ljudi koji su radili u poslovima vezanim za ugljen, koji mora izaći iz upotrebe iz ekoloških razloga. Mnogi rudnicu ugljena, pa čeličane, zatvorene su, milijuni ljudi ostali su bez posla. Promjenom tehnologije mnogi ljudi ostaju bez svojih dosadašnjih poslova, ali… jednako tako se stvaraju novi poslovi. Moderan čovjek, baš kao i njegov rođak iz prapovijesti, mora ovladati raznim zanatima i stalno učiti da bi normalno živio. Glazbenici su bistri ljudi – vjerujem da će svi vrlo brzo pronaći opet svoje mjesto pod suncem.
Jedrenje je tvoj plan B kad nema glazbe u obliku koncerata. Kako to i odakle ta ljubav i kako to funkcionira?
Jedrenje kao hobi da, ali kao profesija je također tercijalna djelatnost i ima istu sudbinu kao showbusiness, turizam i ugostiteljstvo.
Kako je izgledala tvoja 2020.? Čime se još, osim morem, baviš?
Zapravo, ljetos sam radio individualnu školu jedrenja u Beogradu. Nije bilo turizma u Crnoj Gori, mnogo Beograđana nije otišlo na more pa je bilo sasvim racionalno raditi školu jedrenja na Savi i Dunavu.
Zahvaljujući zabrani koncerata uzrokovanoj pandemijom, razvio sam posao u studiju, radim glazbu, audio, video po narudžbi pa zapravo nisam bio ni svjestan koliko je moj posao putujućeg glazbenika bio, iako u dobrom djelu veoma zabavan, zapravo stresan i naporan. Sretan sam što sada imam posla, studio radi.
View this post on Instagram
Kako u Srbiji i Crnoj Gori funkcionira sustav zaštite glazbenih prava poput, primjerice, ZAMP-a Hrvatskoj? Prištedi li se ponešto od toga ili je kikiriki?
Ove godine, spletom okolnosti, jer sam radio glazbu za jedan gledan serijal koji se emitirao na televiziji, kapljalo je od autorskih prava – taman za plaću tete blagajnice, da se poplaćaju zaostali računi. Sada zaista dvostruko cijenim činjenicu što sam autor, a ne samo putujući zabavljač.
Iz pozicije zainteresiranog pasivnog promatrača, zanima me što predviđaš da će se dogoditi u 2021. godini? I društveno i glazbeno?
Malo po malo, stvari će se vraćati u normalnu, ali nikada više neće dostići onu sliku koja je bila prije pandemije. Rekao bih da će stati na 50 posto. Jednostavno, ljudima će ući pod kožu da bježe od gužve. To će stvoriti neke sasvim nove prilike, individualnu zabavu, individualni turizam, kastimizirane ponude, ali sve što je zasnovano na masovnosti, neće dostići nikada više one dimenzije. To mi je poslalo jasno kad sam vidio da su na Wimbledonu napravili separee. Sada je kapacitet pet puta manji, i to će tako i ostati.
Kako se Balkan iz tvoje perspektive nosi s krilaticama new normal? Jel moguće preživjeti u masi bez da izgradiš neke svoje mikrobalone društva i ljudi?
Balkan je bio old abnormal, pa je svaki oblik normalnosti, makar on bio i new normal, dobrodošao. Vjerojatno sam se zasitio permanentih putovanja i komunikacije s bezbroj ljudi pa mi ovo zatišje sada zapravo jako odgovara, posebice od trenutka kad sam shvatio da mogu živjeti od autorskog rada u studiju. Imam svoj mali krug ljudi – suradnika i prijatelja – s kojima komuniciram, kad su ljudi zanimljivi. Potpuno je ok i popiti čašu vina s njima preko Zooma.
Strahuješ li od korone i imas li i kakva iskustva od ljudi bliskih tebi po pitanju zaraze?
Pa više-manje pokušavam biti racionalan, oslanjam se na statistiku, majku svih znanja. I svjestan sam da stres smanjuje imunitet pa gledam da budem dobro raspoložen. Neki su moji poznanici umrli od korone.
Pretrčala je korona i preko moje obitelj, srećom u nekom sasvim blagom obliku, pa se nismo morali suočiti s paklenom gužvom i pritiskom na zdravstveni sistem.
Radiš li i skladaš li štogod? Je li ova situacija djelovala ikako stimulativno na tvoj kreativni dio?
Više nego ikad. Nisam uopće pretpostavljao koliko me je stalni odlazak na svirke ometao. Mislio sam da je to lak posao, laka zarada – a to je ozbiljna zabluda.
Klapski Superman je uzeo veslo. Kamo s njim i što je dalje od toga? Zanima li te još istraživanja u glazbi i uopće kako nastaju tvoja glazba – samo iz tvoje glave ili jam session s ekipom i kompjutori?
Kako kad, nema pravila. Napravio sam jednu operu za Kotor Art prije dvije godine. Tek sad sam skupio hrabrost pregledati snimke, očekujući – da je loše. Vjerujem da će, dok izađe ovaj intervju, već to biti na youtubeu pa sami prosudite – Opera Pasija po Stelli – Kotor Art.
View this post on Instagram
Koga s današnje crnogorske scene, osim tebe i Who See, valja preporučiti za preslušati i općenito obratiti pažnju?
Ima dosta kvalitetnih mladih glazbenika, kao i svuda. Međutim, autori će razumjeti moje riječi – kada nešto skladate, onda niste u stanju slušati nikakvu glazbu, potrebna vam je tišina. Ranije sam slušao stalno glazbu u kući, uglavnom jazz, be bop. Danas mi je neophodna tišina kako bih mogao čuti glazbu u glavi.
Kako je uopće stanje u kulturi u Crnoj Gori? Snima li se štogod filmova? Skladaš li ti za teatar?
Nisam ni Crnu Goru, ni rodni Herceg Novi, ni rođenu majku vidio od ožujka. U veljači idem dolje na mjesec-dva pa vjerujem da ću imati do tada neke odgovore. Za teatar radim, da. Ali i teatar sada diše na škrge.
Nema pameti odavna ni prostora za optimizam kako u svijetu tako ni u nas, ali kako si uvijek stavljan u povlaku lika koga se sluša i kojeg se rado citira kad baci koju mudru – i o turbofolku i ljudima koji žive sa 350 maraka – što je po tvom mišljenju s ovim folk rapom kao najmasovnijom najtrendovskijom i najslušanijom glazbom na Balkanu. Vodi li to čemu dobrom? Ili je samo svrdlo za bušenje novih dna?
Meni ne izgleda tako – kroz cijelu povijest ste imali glazbu za narodne mase i dvorsku glazbu. Glazba za narodne mase, za ulicu, bila je ritmična i glasna, plasirala se uz dozu elementarne erotike, a muzika za dvorove je bila umirujuća, kontroliranih emocija i sasvim artificijelne erotike. Samo je danas tehnologija pretekla navike pa se ona manjina – koja bi inače bila zainteresirana za dvorske zabave – nekontrolirano izlaže zabavom za plebs. Treba biti svjestan činjenice da su masovni mediji tu zbog masa i onda ćemo prestati brinuti. Mi koji pamtimo socijalizam, nama je ta podjela nepojmljiva, ali ona je – prirodna.
Fotografije: Instagram