Ljubitelji globalne alternativne glazbene scene ove su godine, samo nekoliko mjeseci nakon smrti legendarnog producenta Stevea Albinija i njegova posthumna albuma Shellaca, dočekali yin yang niveliranje jednako neočekivanom viješću izlaska novog albuma chichaških proto punkera i noise rockea The Jesus Lizard. I upravo je nestanak Albinija onaj dio karike koja nedostaje a ticala se zvuka i čiste produkcije novog albuma Paula Allena koji se više naslanjao na produkciju Andyja Gilla za ‘Blue’ negoli spomenuti majstor (Goat, Liar, Down).
‘Rack’ se vraća s furioznim zvukom
Povratnička i doista dugoočekivana četveroslovna beštija ‘Rack’ je predpripremljen s četiri singla kojim su dozivali legitimno ludilo tridesetak godina ranije. ‘Hide & Seek’ je podsjećao više na ‘Blue’ i ‘Shot’ materijale nego radove prije prelaska na major label. ‘Alexis Feel Sick’ mantrao je davno izučene minimalističke modele slamanja strukture stvari. ‘Moto(r)’ je prvi zazvučao visokooktanski indie rock and roll koji slavi najbolji noise bend ikad, jednako mahnite energije i furioznog naslanjanja na Big Blackov ‘Colombian Necktie’, dotle je ‘Falling Down’ četvrti čavao u lijes svih koji su stavljali karte na Jacka Whitea ili Jona Spencera kao vlasnika ovogodišnjih najboljih albuma.
Ne. Iako je gap trajao duže od četvrt stoljeća od posljednjih studijskih radova, originalna postava – Denison (gitara), Yow (vokal), Sims (bas), MacNeilly (bubanj) okupljala se tek kad bi se razlozi i želje za sviranjem poklopili s potrebom cashiranja legendarnog i kultnog statusa. A ‘Rack’ je više nego dostojan nasljednik i kombinacija nađenog na albumima ‘Down’, ‘Shot’ i ‘Goat’. U prijevodu, visoko energično razbijanja mitraljističke ritam sekcije, debelih i masnih ritmova kao pripreme terena za jazzy i funky riffove, sve kao podloga mahnitim vokalnim anti tretmanima mana himself.
Ozbiljan kandidat za revival godine
Ono što će veseliti ne samo ljubitelje benda je spoznaja da najbolje stvari nisu ispucane u singl/spot izborima već da se začudne skale i kombinatorike između ritam rolla i ostatka života mimo doista fantastične ‘Moto®’ nalaze i mogu potražiti u početnom pokeru sporovaljajuće ‘Armistice Day’ koja se sjeća usporavanog i uvjetno nježnijeg ‘Then Comes Dudley’ principa, ‘Grind’ je najkonkretnija demonstracija rawk n roll sile uz spomenutu moto/r stvar čini ih relevantnim očevima opasnosti, usporavanja s atmosferičnom storytelling kabaretskom ‘What If’ ili završavanja s pretprošlostoljetnom ‘Swan The Dog’ ili pak trio ‘Lord Godiva’, ‘Dunning Krueger’ i ‘Is That Your Hand’ koji uspijeva podsjetiti da čak se doimaju ispod razine najboljeg i dalje bivaju više, bolje, brže, jače od svega što ste mogli zamisliti i čuti ove godine a vezano je uz gitare s druge strane svijeta Lennyja Kravitz rock and rolla.
The Jesus Lizard su više nego pošteno opravdali svjetsku turneju, reunion poštivajući ljubitelje neponovljive glazbe kakva se svirala 90-ih a nije izumrla niti u ovoliko opakoj inkarnaciji. Lovite ih uživo, ovo je revival godine, ne Oasis.