Voljeti Jima Kerra i Charlieja Burchilla kao jedine preostale originalne članove ispred gažerski skupljenog članstva škotske grupe Simple Minds, doista nije teško. Za tu vam ljubav nije potreban galon nostalgije niti bilo koja druga nekritična sklonost prošlosti, a pogotovo za osamdesetima kada su uz U2 slovili za najveće rock and roll bendove trenutka.
Zanemarite li prva tri albuma u periodu od osnutka benda 1977. do 1981. kada objavljuju ključni “Sons And Fascination/Sisters Feeling Call” na kojem su našli zvuk baziran na intrigantnoj i energičnoj međuigri funky ritam sekcija, dijalogu gitara i syntheva, vođenih karakterističnim Kerrovim obojanim vokalom, Simple Minds su autorski rekli sve. U periodu do 1991. i “Real Life” te švercanjem s 1995. “Good News From The Next World” nagomilala se niska fantastičnih rock hitova koji su preživjeli test vremena do današnjih dana. Tokom novog milenija začudo snimali su više nego korektne, ali potpuno zanemarene albume koji su svjedočili svojevrsnoj autorskoj potentnosti međutim bez adekvatnog medijskog back upa i rada ostali su potpuno zanemarenima od “Neon Lights” do “Walk Between Worlds”.
Nedavno su održali koncert na Šalati
Vremena Live Aidova daleko su za nama. Od zlatnog razdoblja benda prošle su dekade. Mijenjala su se članstva, padao je interes, nestajali su hitovi, a godine se množile. Turneja najavljena kao “40 godina hitova” trebala je biti održana prije korone, ali je zbog trenutka u zemlji i svijetu tri puta odgađana. Konačno se krajem lipnja spomenuti duo, koji je zadržao autorska prava na ime, praćen session muzičarima, ukazao na Šalati na rasprodanom koncertu pred 5000 uglavnom gerijatrija party publike, pedesetineštogodišnjaka i iznad koji mobitelima glume svoje kćeri i sinove.
Rijetko se kada okupilo toliko starijeg svijeta koji je došao hvatati svoju bolju prošlost i osjećati se mladima, ali energijom i ispuhivanjem nije u stanju pratiti stage akciju. Ćelavo i sijedo s trbušinama u šestom mjesecu trudnoće potpomognuto plastičnjacima pive dominiralo je klizalištem. Nekadašnje cure i nekadašnji dečki pokupili su svoje cekere veselja te večeri, ništa sporno u tome, ali bio je dojam da bi ih jednako skupljali i na sličnom rock koncertu Opće opasnosti.
Poslije samo devet pjesama bend se povlači s pozornice
S kapitalom sjajnog posljednjeg ukazanja u Zagrebu u maloj dvorani Doma sportova prije nekoliko godina, pogledati Simple Mindse bilo je imperativ i pitanje respekta prema velikom, velikom bendu. Od trena izlaska na stage i prvim taktovima “Act Of Love”, “Love Song”, “Let There Be Love”, “Glittering Prize” čulo se kako stvari granično (ne) funkcioniraju. Od bitno pretihog razglasa do nimalo kompaktnog i samouvjerenog pratećeg benda izvedene stvari su samo na trenutke i uz dosta popusta zvučale kao one koje ste zavoljeli. S “Belfast Child” nakon samo devet pjesama bend se povlači sa stagea.
Koncept podijeljenog koncerta na dva dijela s petnaestminutnom pauzom nakon prvih sat vremena jer je Kerr vidno ostario (što mu se nasreću još nije osjetilo u glasu, ni vokalnoj interpretaciji) za razliku od Burchilla koji energijom nastupa nije izostajao, u najmanju ruku bio je čudan. Riskirajući odlazak nakon prvog dijela odrađivanja, samo je profesionalna znatiželja prevagnula u smjeru praćenja ostatka zbivanja. Isplatilo se. Spuštanjem mraka i drugim dijelom koncerta, drugi izlazak postave postavlja zvuk i svirački angažman bitno boljim te su “Waterfront”, “Don`t You”, “See The Lights” i ostatak setliste prije bisa zazvučale više nego dotad samo korektno. Feedback publike bio je topao i držao je izvedbu te se sve ranije zamjeranje iz prvog dijela pretvorilo u klimaks uživanja. Jedini bis pripao je “Speed Your Love To Me”, vangeneracijskoj i genijalnoj “Alive And Kicking” i “Sancitfy Yourself”.
Povratak 30 godina u prošlost
Da se razumijemo, likovi poput Kerra i Burchilla postavili su svoje autorske i izvedbene standarde davno. Njima se teško može desiti loš koncert, pa kad se svirka svede na puku profesionalnost ili hvatanje daha, to i dalje bude iznimno pečatiran koncert pjesmama koje su preživjele sve testove vremena, ritmički i melodijski ostajući soundtracima nekih puno ljepših i nježnijih vremena.
Ako je bila i oproštajna turneja te posljednji susret uživo, starenje s posljedicama ostat će u sjećanju kao ispraćaj ljudi koji su u skladu s godinama pokušali dati više od razloga za pristojnim pljeskom pozdrava. Mjestimično bi im uspijevalo. Ako pitate kritičnu masu publike, oni nisu imali bitnih zamjerki. Dva sata su se osjećali u nekom metaverseu otprije tridesetak godina, bar naznakama zvuka. I to je sasvim u redu.