Vraćaju li se to šezdesete? – zapitao se početkom devedesetih u Rolling Stoneu P.J.O’Rourke znani utemeljitelj “gonzo žurnalizma”. Jer, veli, ponovo se nose zvoncare i hipijevski deseni, svuda možete vidjeti naškrabane “kokošje noge” znaka “peace”, “smajliće”, a i miris pačulija je opet u zraku…
Ako se prije trideset godina i sarkastičnom O’Rourkeu učinilo da su šezdesete (barem u pop kulturi i modi) ponovo “in”, ne bi li to se to isto mogli zapitati i danas?
Barem polovina novih bendova se referira na stare mačke iz 60-ih
Konačno, traperice i “denim” su opet sveprisutni kao sezonski modni hit, crne i sive odjevne kombinacije sve češće nestaju u korist hipijevskog šarenila, barem polovina novih bendova se referira na stare mačke iz šezdesetih baš kao i već etablirana imena poput Coralsa, Black Keys, Queens of the Stone Age, Tame Impale, Jacka Whitea (koji i na friškom albumu zvuči mahom kao rani Black Sabbath, Cream i Zeppelini) i njegovih bendova The White Stripes/The Raconteurs/The Dead Weather, Arctic Monkeysa…
Naravno tu je i novi val soula s korijenima u zvukovnicama Staxa i Motowna šezdesetih, outlaw-country nove generacije, kantautori s indie-scene… Konačno i Rolling Stonesi su na novoj stadionskoj ljetnoj turneji, a kao i negdašnji baby boomeri i novi “osviješteni” klinci sve više kupuju vinilne albume ili kazete, a stari diskofilski šmekeri prigodna reizdanja i boksove gramofonskih ploča. Tu je i rat u Ukrajini koji okupira naslovne stranice medija baš kao nekoć onaj Vijetnamski uz prijetnje/slutnje izgledne nuklearne kataklizme zbog koje se – kao i u šezdesetima – gomilaju kućne zalihe konzervi i pitke vode, tableta joda i plinskih maski…
Jesmo li onda doista ušli u reprizu šezdesetih?
Ipak nismo.
Vrijedi – kao i u raspravama o glazbenom revivalu šezdesetih – posegnuti za mnogima znanim esejom Paula Williamsa iz 1988. “Što imaju šezdesete a nemaju osamdesete?” objavljenom u knjizi “The Map: Rediscovering Rock and Roll” jer je i danas vraški aktualan. “Tijekom nekoliko godina u šezdesetima postojalo je nešto kao kolektivna iluzija; osjećaj da se zajedno može djelovati u službi stvarnih i neupitnih velikih istina. Vjerovali smo da od nedefiniranog Nečeg koje nam je nekoć toliko značilo stvaramo Nešto. Osjećaj je bio tako zadovoljavajući da i danas glazbenici i publika slušaju tadašnju glazbu žaleći za gubitkom nedodirljivog Nečeg. Zašto tog ne može biti i danas? Tužan odgovor glasi: zato jer se mjehur rasprsnuo, čarobni osjećaj zajedništva je postao bezvrijedan i otpuhan. Iluzija šezdesetih je bila iluzija o društvenim promjenama, o rođenju novog društva na pepelu koruptivnog starog poretka (…)”.
Za “fenomen šezdesetih” bi se moglo slobodno reći da se dogodio – kako veli skladba Talking Headsa – “once in the lifetime”. To nesumnjivo najvažnije i najzanimljivije desetljeće 20. stoljeća donijelo je postupni izlazak iz poratne bijede, goleme iskorake u tehnologiji i “osvajanju svemira”, sučeljavanje hladnoratovskih blokovskih strana koje je simbol dobilo u Berlinskom zidu, rat u Vijetnamu, borbe za ljudska prava…
A s druge strane bujanje svih oblika supkulture, umjetničke (avangardna umjetnost, anti-art, neo-dadaizam i konceptualna umjetnost, pop art, minimalizam…) produkcije te medija (underground strip, magazini, radija…) i popkulturne produkcije. Stoga su šezdesete u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi, ali možda i na planetarnom planu, ostavile neizbrisiv trag.
Ovo nije doba novog društvenog eksperimenta
Već spomenuti P. J. O’Rourke je u televizijskom intervjuu 2015. povodom svoje knjige o fenomenu američkih “baby boomera” i šezdesetima kazao da su te godine (u Americi) bile i društveni eksperiment koji je cijeloj generaciji dopustio da (manje-više) čini i kaže što hoće. I govorili su. Čak i u “popularnoj glazbi” nove “rokerske” generacije. Dvije tisuće i dvadesete su pak sve samo ne doba novog društvenog eksperimenta, generacijskog (euro-američkog) zajedništva i kolektivne iluzije “da se zajedno može djelovati u službi stvarnih i neupitnih velikih istina”.
Šezdesete su u popularnoj glazbi nove generacije bile itekako “angažirane”, kritičke i aktivističke se hraneći uvjerenjem o mogućnosti promjene uz otklon od moralnih i svih drugih ograničenja prethodnih generacija.
Na albumu “The Freewheelin’ Bob Dylan” 1963. objavljene su primjerice tri antologijske “protestne skladbe” generacije šezdesetih. “Blowin’ In The Wind” je postala globalna protestna antiratna himna kao i zlokobna slutnja nuklearne apokalipse “A Hard Rain’s A-Gonna Fall” te “Masters Of War2. Skladbe su doslovno Dylana cementirale kao glazbenika savjesti i nadahnule generacije “protestnih2 kantautora.
Pa i našeg Ivicu Percla-Pericu ili “rokere” svih usmjerenja. The Byrds su na album “Fifth Dimension2 iz 1966. uvrstili 2I Come And Stand At Every Door” koja se zalaže za mir u opasnom nuklearnom dobu, a na “Nororious Byrd Brothes” skladbu “Draft Morning” koja govori o prisilnom novačenju za rat u Vijetnamu. Hit album Creedence Clearwater Revivala “Green River” iz 1968. dao je pak hit “Bad Moon Rising”: upečatljivi broj u ritmu rockabillyja koji je idealno je uhvatio zlokobnu atmosferu i užas Vijetnamskog rata koju su prepoznali i u Sjedinjenim Državama i u džunglama delte Mekonga. Godinu kasnija skladba “Fortunate Son” govorila je, pak, o senatorovom “sretnom sinu” koji je zbog očevih veza izbjegao odlazak u Vijetnam.
Glazba je ispričala priču i o ratu u Vijetnamu
Kao jedna od prvih obožavateljica Dylanovog folka s notom protesta Joan Baez se polovinom šezdesetih sve više okreće “protestnim” temama i aktivizmu posebice nakon udaje za antiratnog aktivistu Davida Harrisa koji je dospio u zatvor zbog izbjegavanja služenja u Vijetnamu. Žestoki protivnik američkoj politici i ratu u Vijetnamu bio je i sjajni kantautor Tim Buckley koji je za album “Godbye & Hello” (objavljen u kolovozu 1967.) snimio “No Man Can Find The War”. Albumnom “Kick Out The Jams” iz 1969. detroitski MC5 su u prvi plan gurnuli proto-punkersku energiji te nedvosmislene političke poruke uvjerenih lijevih radikala koji su prijateljevali i dijelili politička uvjerenja s Bijelim panterama.
Crosby, Stills i Paul Kantner iz Jefferson Airplanea napisali su 1969. za album CS&N amblematski broj albuma – “Wooden Ships”. Tema govori o napetosti između SAD i SSSR-a usred “hladnog rata” i rata u Vijetnamu odnosno o mogućnosti izbijanja nuklearnog sukoba i užasa nuklearne Apokalipse pa ne čudi da su je CS&N izveli i na Woodstock festivalu. Jefferson Airplane su cijeli album “Volunteers” napunili tekstovima koji su bili eksplicitno politički angažirani odnosno antiratni s nerijetkim pozivom na pobunu i borbu protiv “establishmenta” i autoriteta…
A danas dok u Europi traje novi rat uz prijetnju uporabe nuklearnog oružja, prizivanje nove hladnoratovske podjele na “Istok” i “Zapad”, novi zamah u utrci u naoružanju i novačenja… famozne muze mahom šute. Doduše Pink Floyd su snimili “Hey Hey Rise Up” – skladbu čiji je cijeli prihod namijenjen pomoći Ukrajini. Prva originalna skladba Floyda (točnije Davea Gilmoura i Nicka Masona) nakon davnašnjeg albuma “Division Bell” (1994.) uključila je i “gostovanje” pjevača Andrija Hlivnjuka iz ukrajinske grupe Boombox koji je otpjevao ukrajinsku protestnu skladbu iz Prvog svjetskog rata.
Ukrajinsku himnu su u znak podrške svirali razni filharmonijski orkestri pred publikom koja je mahala ukrajinskim zastavama, iz naftalina je Sting izvukao i ponovo snimio svoju (trajno aktualnu hladnoratovsku) “Russians”, a Julian Lennon snimio i u optjecaj pustio vječnu Johnovu “Imagine”. Kako bi prikupili novac za pomoć Ukrajini skladbu “Man With The Iron Balls” kao posvetu Zelenskome su snimili Les Claypool (pjevač i basist iz Primusa), Eugene Hütz (gitarist i pjevač Gogol Bordella), negdašnji bubnjar Policea Stuart Copeland te Sean Lennon.
Hoće li nastati nove generacije glazbenika savjesti?
I za sada – to je to. Naravno, rat u Ukrajini traje “samo” koji mjesec pa će se zacijelo organizirati kakav “lajvejdovski” koncert za pomoć, no sigurno će izostati plimni val protesta i protestnih skladbi koji je poplavio šezdesete. Sumnjam stoga da će potaknuti nove generacije “glazbenika savjesti” da nizom skladbi dignu glas protiv (bilo kojeg) rata i prijetnji nuklearnim oružjem. Mnogo je izgledniji scenarij o kojem nedavno u Večernjem listu piše Branimir Pofuk sluteći da bi se čitav svijet mogao survati “u ponor novog svjetskog poretka banalne površnosti estradizirane politike i politizirane estrade”. Onog tipa, veli, kakvu nam je ponudila Poljska televizija humanitarnim maratonom za Ukrajinu s nakaradnom izvedbom uz red eurovizijskih spotova i navijanja.
Zašto? Stoga što, da ponovno posegnem za Williamsom, odavno ne postoji uvjerenje ili makar kolektivna iluzija “da se zajedno može djelovati u službi stvarnih i neupitnih velikih istina”. I velike i male istine pomele su lažne vijesti koje se svakog trena slijevaju s portala, društvenih mreža pa i iz mainstream medija te hrpe banalnih informacija i pseudo-skandala poput šamara Willa Smitha koje – čak i kad su točne – zazivaju bijeg u trivijalno i eskapizam. Ili, u najboljem slučaju, u banalnost politiziranog estradnog humpa-cumpanja. Uz estradna cendranja “stop the war in Ukraina” i transparente “peace” na nogometnim stadionima.