Christy prati život i karijeru pionirke ženskog profesionalnog boksa, koja je 1990-ih otvorila vrata sportu kojim su dotad vladali muškarci. Bar načelno i fenomenološki, jer kao što (ne) znate, ženski boks je otprilike financijski i medijski interesantan kao i košarka. No, na razini fenomenologije, ne smeta puno. Film se temelji na istinitoj priči Christy Martin, žene koja je, pod patronatom poznatog boksačkog promotora Dona Kinga (napravio zvijezdu od Mikea Tysona), postala prva prava ženska boksačka zvijezda Amerike, s naslovnicom časopisa Sports Illustrated, milijunskim TV prijenosima i karijerom koja je bila jednako blistava koliko i mračna, obilježena brakom s nasilnim trenerom Jimom Martinom, pokušajem ubojstva i borbom za vlastiti identitet i opstanak.
U naslovnoj roli
Sydney Sweeney nudi izvedbu koja nadilazi granice glume, dozivajući Charlize Theron u
Monsteru, ili Hillary Swank u
Million Dollar Baby. Njezino utjelovljenje Christy je znojna, ranjena, ambiciozna i tvrdoglava, istodobno ranjiva i prkosna žena, koja se doslovno probija kroz sustav, kroz stereotipe, i kroz nasilje – ne samo u ringu nego i obitelji, koje ju je oblikovalo i gotovo uništilo.
Sweeney potpuno karakterno nosi film utoliko da zaboravljate njen seksipil i gledate biće na rubu
Potpunosti uspijevajući u namjeri karakternog portretiranja boksačice, redatelj David Michôd (Animal Kingdom i The King) okušava se u žanru koji obično podrazumijeva visoki dramski naboj, fizičku transformaciju glavne role, zahtjevne i uvjerljive scene borbi i dominantni narativ iskupljenja te stvarnosnog. Film je kreiran na istu foru kako je nedavni Smashing Machine o MMA borcu bio tempiran za The Rocka. S tom razlikom da Sydney Sweeney bitno bolje glumi i ne trudi se isforsirano dokazivati išta.
Michôd se, umjesto dokumentarističkog pristupa, odlučuje za dramaturški razbarušenu, ali stiliziranu biografiju. U njoj se borbe u ringu zrcale s borbama iza zatvorenih vrata, u kojoj se transformacija Sydney Sweeney iz sex bombe u gladijatoricu miješa sa sjajnim glumačkim duelima nje i briljantno zlokobnog Jamesa Fostera kao njenog muža, zlostavljača i trenera. Njegov režijski potpis je prepoznatljiv po naturalizmu pomiješanom s kontroliranom stilizacijom, a ovdje se očituje kroz prigušenu kameru i zrnatu fotografiju Germaina McMickinga koja vizualno prigušuje glamur i uvodi nas u svijet prljavih svlačionica, cigaretnog dima i emotivnih brutalnosti. U tom svijetu Sweeney potpuno karakterno nosi film utoliko da zaboravljate njen seksipil, dekolte i ine fizikalije u zamjenu za gledanje bića na rubu.
Život između ringa, zlostavljanja i preživljavanja
Fizički potpuno predana, boksački uvjerljiva, ali i emotivno razorena, uspijeva pokazati paradoks snage, kako žena koja udara može biti žrtvom i kako preživljavanje postaje čin umjetnosti. Njezin izraz lica dok stoji u kutu ringa, s poderanim usnama i pogledom punim bijesa i boli, vrijedi više od desetak redaka dijaloga. To je lice osobe koja zna da je boks jedini prostor gdje ima potpunu kontrolu nad vlastitim životom. Film ne bježi ni od najmračnijeg poglavlja Martinina života, zlostavljanja od strane supruga i trenera, pokušaja ubojstva i njezine kasnije transformacije u simbol ženskog otpora. U tim scenama koristi kameru gotovo kao svjedoka, hladno i bez patetike, dopuštajući Sweeney gradnju emocija iznutra. Njezina izvedba balansira između fizičke discipline i psihološke krhkosti, što Christy razmeđuje negdje između sportskog biopica i psihološkog portreta o preživljavanju.
Michôd režijski ponekad zapinje u predvidivostima žanra – trenerske motivacijske scene, montirani treninzi, usponi i padovi, no ono što film čini vrijednim jest što ne glorificira nasilje niti boks kao spektakl. Naprotiv, kroz ritam montaže i zvučnu sliku on ogoljava brutalnost sporta i pokazuje koliko je ženski boks u svojim začecima bio više društveni, nego atletski čin. Glazba Anthonyja Partosa minimalistička i pulsirajuća, savršeno prati ritam udaraca i tišinu između rundi, dok produkcijski dizajn dočarava atmosferu američke provincije kraja osamdesetih, kafiće, motelske sobe i dvorane koje mirišu na znoj i neostvarene snove. Iako se film u strukturalnom smislu ne odvaja previše od klasičnih sportskih biografija od siromaštva do slave, od tame do svjetla, njegova snaga leži u autentičnosti izvedbe i u svijesti o društvenom kontekstu priče te zlostavljanju champa od strane nasilnog muža. Michôd ne koristi priču o Christy Martin samo da bi prikazao sportašicu koja je rušila barijere, nego da bi pokazao koliko su te barijere bile nasilne i kako svaka pobjeda u ringu skriva poraz u privatnom životu.
Christy kao ženski Rocky
Christy je film koji potpuno diše kroz Sydney Sweeney. Ona ga oživljava, preobražava i nosi do kraja. Njezina fizička i emotivna transformacija podsjeća na Hilary Swank u Million Dollar Baby, ali dok je Swankina Maggie bila fikcijski arhetip, Sweeneyna Christy Martin je stvarna osoba, krvava, glasna i nedovršena. Michôd je napravio pošten, grub i emotivan portret žene koja je kroz boks pronašla način da preživi svijet koji ju nije htio. Stoga Christy želi biti i uspijeva biti bitno više od sportskog filma. Gledate ga kao ženskog Rockyja, testament o boli i ponosu, udarcima koje prima i koje amortizira. I krajnji rezultat je iskren, sirov i dojmljiv prikaz žene koja je promijenila sport i dokazala da hrabrost ima svoje tijelo, svoj glas i svoje ožiljke.
Ocjena: 7.5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
