FOO FIGHTERS
Medicine At Midnight
RCA – Menart
****
Okrugli deseti album Foo Fightersa ‘Medicine At Midnight’ donio je povratak korijenima. Preciznije, povratak na (uvjetno rečeno) neo-hard/alter rock kojim su u devedesetima stekli odanu sljedbu i etablirali Davea Grohla kao baštinika adrenalinskog (stadionskog) rocka na tragu sedamdesetih. No ne i bez iskustva minulih godina i albuma na kojima je Grohl pokazao zavidnu vještinu spajanja grmljavine napaljenog rock benda s melodioznim pop dionicama, ‘neuštekanim’ instrumentima, mrvama funka, americane… te osjećaj za miješanje raznorodnih sastojaka u svom osebujnom talioničkom loncu.
…nabrijani ‘roker’ s čvrstim čekićanjem ritam sekcije
Zgodan primjer je uvodna ‘Make A Fire’: nabrijani ‘roker’ s čvrstim čekićanjem ritam sekcije, fluidnim gitarskim solom (koji čak vuče na Georgea Harrisona) te melodioznim refrenom podebljanima back vokalima koji pri završetku broja na tren čak preuzimaju glavnu ulogu. ‘Shame Shame’ – najavni singl s albuma – otvaraju naglašene udaraljke uz zvučne ‘začkoljice’ koje su izravna kopča na Bowiev ‘Plastic Funk’ (čak i ono ‘shame’ zvuči kao ‘fame’) prije nego li se broj zakotrlja kolosijekom – uvjetno rečeno – pop-grunge stilizacija.
Žestoku ‘Cloudspotter’ pak vozi upečatljivi R&B-jem i funkom ozračen riff dok je ‘Waiting On The War’ akustičarski – na trenutke gotovo ambijentalan – broj u kojem je možda najviše do izražaja došao Grohlov pop senzibilitet (s posezanjem i za gudačkim rješenjima Georgea Martina) i prsti producenta Grega Kurstina.
Tipična hard rock/punky tema onih ‘klasičnih’ Foo Fightersa iz devedesetih
Kao i u naslovnom broju koji mnogo duguje stilizacijama Roxy Music iz vremena ‘Avalona’ sparenim s melodioznim gitarskim solom (bližim Knopfleru nego Foo Fightersim), rasnom melodijom i zaraznim refrenom. ‘No Son Of Mine’ s gitarskim režanjem je tipična hard rock/punky tema onih ‘klasičnih’ Foo Fightersa iz devedesetih (zacijelo i makar dijelom posveta Motorheadu) a ‘Holdin Poison’ zgodno posvajanje tek (basom) ovlaš modificiranog riffa Kinksa ‘You Really Got Me’ u još jednom rock brzacu. ‘Chasing Birds’ je, s druge strane, sjajna fluidna balada (s beatlesovskim ili Lennonovim štihom) a zaključna ‘Love Dies Young’ brzac s korijenima u osamdesetima.
U vrijeme kad su granice između (alter) rocka, popa i vremešnih pozajmica gotovo pa izbrisane Foo Fighters su skovali album koji se ispija na dušak; pitak u svim svojim različitostima pokazujući još jednom da je u slučaju Grohla opaska o bubnjarima koji su ‘osobe koje se vole družiti s pravim muzičarima’ samo zlobna doskočica.