IGGY POP
Every Loser
Gold Tooth Records
****
Ocjena friškog studijskog albuma Iggyja Popa, “Every Loser”, ovisi od očekivanja, odnosno one početne dioptrije kojom ga kao fan ili kritičar kanite pročitati. Ako ste od Iggyja očekivali svojevrsni nastavak šaranja po novim livadama na tragu albuma “Préliminaires” (2009.) na kojem je očijukao i s neworleanskim jazzom i europskim autorima poput Sergea Gainsbourga, “Aprèsa” (2012.) s coverima otpjevanim na francuskome ili flert s jazzom i Scottom Walkerom u “Free” iz 2019., tada je “Every Loser” korak unatrag. Staza za vječna lovišta, ili pak povratak u garažu Stoogesa. Naprosto album koji je prava negacija izjave “bolestan sam od slušanja idiota nasilnika s gitarama”, koja je svojevremeno pratila objavu “Préliminairesa”.
No, ako su vam Iggy i Stooges bili i ostali u srcu, “Every Loser” je ultimativan dokaz da ona dalmatinska izreka o “ulju kojeg još ima u staroj svići” itekako vrijedi za Iggyja. Dapače. U njegovoj svjetiljki nije ulje već napalm!
U albumu je jedan poseban začin
Pošto spadam u kategoriju ovih potonjih spreman sam objeručke prigrliti “Every Loser” kao blagovijest. Konačno, uvodna “Frenzy” kao da je izašla iz vremenske kapsule u kojoj je bila zapakirana uz “Search & Destroy”. S ubojitom ritam sekcijom Duffa McKagana i Chada Smitha te gitarom Andrewa Watta koja režu poput katane dostojan je nasljednik Stoogesa! Dodaju li se tome himnički pozadinski vokali koji urlaju frenzy! i Iggyjev vokal moćan kao nekada u hipu ste se našli usred vrtloga mahnitog stoogesovskog rocka. “Strung Out Johnny” je sporiji/smireniji od uvoda, no i on uz jednako uvjerljiv Iggyjev bariton dok govori o svojim ovisničkim danima. No tu je agresivan refren s opakom gitarom Josha Klingoffera, ubojitom ritam sekcijom te, kao poseban začin, new wave sintovima a la Simple Minds i “rođaci” im iz osamdesetih.
Vraški je zanimljiva “New Atlantis” kao slatko-opora posveta Miamiju; novoj Iggyjevoj adresi. Ima u njoj svega, i neočekivanog gitarskog sola i sintova, ali i predviđanja kataklizme milog mu “grada kurve” zbog klimatskih promjena. “Modern Day Rip Off” rabi onaj već dobro znani riff s niza albuma Stoogesa koji se ukazivao i u kasnijim fazama Iggyjeve karijere, kao i minimalistički klavir na tragu one jedne note kakva se mogla čuti ispod gitarskog riffa na “I Wanna Be Your Dog”. Broj je na trenutke i na tragu RHCP, uostalom jedan od bubnjara na albumu je Chad Smith, te brzoprsta gitarska sola sveprisutnog Andrewa Watta.
Iggy je po tko zna koji put u karijeri krenuo u novi život
Potonji je odradio lavovski dio posla na albumu kao producent, multiinstrumentalist, “Katica za sve”, ali i supotpisao nježnu baladu “Morning Show”. Temu koja zorno pokazuje koliko je Iggyjev bariton sugestivan u laganicama. No “Neo Punk”, prava rugalica na račun pseudo punkerskih šminkera, čista joj je suprotnost kao eksplozivni “školski” punk broj. “All The Way Down” zvuči pak kao solidna obrada Stonesa uz gitarski solo Stonea Gossarda, dok je “Comments” još jedan ulazak u stilizacije novovalnih (stadionskih) osamdesetih. Nakon još jedne minijature “My Animus”, kao kolaboracije Iggyja i Watta album zaključuje “The Regency”. Uz gostovanje neprežaljenog Taylora Hawkinsa i gitaru Davea Navarra i ovaj je broj na pola puta između punkerskog i novovalnog zvuka osamdesetih i čudersno smirenje u svojevrsnoj doo-wop verziji.
Uz sjajnog producenta i all around glazbenika Andrewa Watta te obilatu pomoć genijalnih glazbenih prijatelja, Iggy je po tko zna koji put u karijeri krenuo u novi život. Nastavak sigurno slijedi jer, zaboga, tek mu je 75 godina.