MIMIKA ORCHESTRA
Altur Mur
Menart
*****
Naravno, nisu oni otkrili toplu vodu fuzije jazza (kao globalnog jezika), i etno glazbe (kao lokalnog iskaza) jer korijeni su i kod nas duboko položeni u ostavštinu Boška Petrovića i u suradnji sa Zagreb Jazz Quartetom te brojnim inkarnacijama BP Conventiona. Naravno, i kod Duška Gojkovića te cijele plejade mlađih ex-Yu glazbenika. Poput primjerice hrvatskih projekta Jazziana Croatica Borne Šercera, Black Coffee u suradnji s dalmatinskim klapama ili pak nebrojenih jazz-rock fuzija nadahnutih melosom Balkana. No Mimika Orchestra Maka Murtića albumom “Altur Mur” pametno je iskoristio sve moguće pritoke koji desetljećima (ako ne i skoro cijelo stoljeće) čine moćnu rijeku najšire shvaćenog etno-jazza.
Riječju, na albumu kojeg je snimalo dvadesetak glazbenika “nema čega nema”: od pseudo-“nabožnih napjeva” istarskog prizvuka koji su bezgrješno spojeni s balkanoidnim pasažima, mračnim tonovima puhača, milesovskom trubom, gitarskom vožnjom i funkom ozračenom ritam sekcijom u mahnitoj jurnjavi teme “Touta Noustar”. Do zaključne deskriptivne “Thalassa” s ambijentalnim uvodom zvučne slike razvučene u sinemaskopu.
Ne pripadaju u čvrsti žanrovski ili stilski okvir
“Fondo” pak djeluje kao dijete rođeno iz zagrljaja Blood Sweat & Tears na amfetaminima ili nekog srodnog brass-rock banda s kraja šezdesetih te big banda. “Amuar” se šeta vrletima Balkana i obalama Mediterana uz dionice koje kao da su stigle iz pionirske faze Milesovog kovanja jazz-rocka te “lirske” pasaže s tubom i ženskim narativom. “Funestra” pak ima i neočekivani dašak brit-folk psihodelije šezdesetih s gitarom a la Bert Jansch uz neočekivani puhački rasplet (kakav su rabili Slapp Happy ili Soft Machine u vrijeme dok su tu bili Hugh Hopper i Elton Dean) te još neočekivaniji začin mediteranske (šlagerske) razigranosti…
Tko god stoga pokuša Mimiko Orchestra smjestiti u neki čvrsti žanrovski ili stilski okvir u startu je “promašio ceo fudbal”. Jer riječ je o formaciji Maka Murtića koja sa globalnog švedskog stola žanrova i stilova uzima sve što želi i spaja to u autorski nadahnutu, neočekivanu i čarobnu cjelinu.