Ponedjeljak, 25 ožujka, 2024

Parangall / Kensington Lima, Southbound – Ništa manje od blistave petice!

Josip Radić i družina, ovaj put povećana gostovanjem viđenih faca s domaće scene, i drugim su albumom pokazali da je Radić jedan od najintrigantnijih (i najsvestranijih) autora i izvođača (pjevač i multiinstrumentalist) na domaćoj sceni



KENSINGTON LIMA

Southbound

Samostalno izdanje

*****

Neka vas ono Lima (mali) u imenu benda ne zavara jer Kensington Lima ni u čemu nisu maleni. Josip Radić i družina, ovog puta povećana gostovanjem viđenih faca s domaće scene, i drugim su albumom pokazali da je Radić jedan od najintrigantnijih (i najsvestranijih) autora i izvođača (pjevač i multiinstrumentalist) na domaćoj sceni.

Ili, preciznije, da su izvorna nadahnuća Beatlesima i dalje odskočna daska za doskok do autorski artikulirane glazbe zaraznih pop melodija dostojnih Lennona i McCartneya, veličanstvenih harmonija i pozadinskih vokala te moćnih refrena.

Tragom jednih Jayhawksa

Također, i rukopisa perjanika americane ili alter-countryja tragom jednih Jayhawksa. Ovo potonje odmah na početku potvrđuje ‘Amazing Maze’ koja bi se mirne duše mogla smjestiti uz bok Jayhawksima s albuma ‘Rainy Day Music’ ili ‘Back Roads And Abandon Motels’. ‘Dolly’ koja slijedi za njom ima iznimnu gitaru a la George Harrison, melodiju koja se lijepi za uho, čvrstu ritam sekciju i diskretne – no vraški efektne – pozadinske vokale dok ‘Stay Bright’ (koju su u formatu trija snimili Radić, Jure Šešelja i Lovorka Sršen) uvodom akustične gitare cima iste emocionalne country-folk žice kao i McCartneyeva davnašnja ‘Blackbird’ prije nego li band skladbu odvuče u čarobna sazvučja americane s diskretnim no efektnim jecajima gitare.

‘Tommorow’ otvara Radićev klavir navješćujući baladu a la – dopustite mi još jednu beatlesovsku usporedbu – ‘Let It Be’.  I doista – skladba s bogatim gudačima (orkestraciju potpisuje Dalibor Grubačević) – kroči istom stazom kao i spomenuta velika balada, zagovarajući – kao i cijeli album – onaj tip ‘izvanvremenosti’ kojeg imaju i brojevi Beatlesa. Najbliži rođak joj je ‘Late Night Radio Host’ s početkom uz isposnički klavir Donata Mandića koja se ulaskom banda i gudača te harrisonovskom gitarom čije se lirske dionice efektno ‘sudaraju’ s režećom kontrom (gitare su snimili sam Radić i Tibor Karamehmedović), širi u sinemaskopu. 

1981. kad je u pitanju ljubav ni kiša ne smeta. Na splitskoj rivi.

Čudesna kombinacija alter-countryja, Beatlesa i rasnog pop-rocka šezdesetih

Sjajna petominutna laganica ‘The Art Of Loneliness’ moglo bi se – barem kad su stare uši u pitanju – nazvati čudesnom kombinacijom alter-countryja (na koji vuče gitara), Beatlesa i rasnog pop-rocka šezdesetih ili (daškom psihodelije okađenih) kasnijih velikih balada Gilmourovih Pink Floyda.

I ona je snimljena u formatu trija s gitaristom Vladom Mirčetom, Radićem i Šešeljom.  ‘How To Write A Song’ je pak žestoki naklon Stonesima iz dana ‘Jumpin’ Jack Flash’ kad bi ju, recimo, svirali Jason & The Scorchers, ‘Cheer Up Old Bugger’ muskulativni ‘roker’ obdaren beatlesovskim pozadinskim vokalima i ubojitim refrenom, a balada ‘What Was That You Said’ prvorazredni hommage Beatlesima i Maccainom rukopisu (s odličnim orguljama i melotronom Vedrana Križaja te aranžmanom i produkcijom Jere Šešelje na tragu Georgea Martina iz dana ‘Sgt.Peppera’ ili ‘Magical Mistery Toura’).

Takva je i ‘Holy Mess’ u kojoj, kako i naslov sugerira, uz bok stoje i Križanove ‘crkvene orgulje’ (Hammond?) i klavir Mihaela Kurjančića koje kao da svira Billy Preston na nekom od sessiona koji je dao i ‘Get Back’ te papreni band s karakterističnim backbeatom. Zaključna desetominutna ‘Fading Sun’ s odličnim orguljama i senzacionalnim učinkom svih glazbenika zamišljena je i odrađena po dramaturgiji prog-rocka s izmjenom instrumentalnih orgazmičkih dionica kojima je Toni Starešinić da dašak krautrockerskog space-rocka i lirskih dijelova. Naprosto – savršen završetak odličnog albuma. 

Najsloženiji puzzle od raznorodnih žanrovskih krhotina

Dok je s Valentinom Boškovićem (u suradnji s genijalnim Brankom Dragičevićem) pokazao svoje umijeće u kreiranju osebujne i originalne zvučne slike kojoj najbolje odgovara pojam ‘soundscapea’ a sastavljene poput najsloženijeg puzzlea od raznorodnih žanrovskih krhotina (no nikad ne zaboravljajući melodiju!) i studijskih poigravanja, Radić jednaku kreativnost i domišljatost s Kensington Limom ostvaruje unutar – ajmo reći – čvršće definiranog žanrovskog prostora i s ‘konvencionalnim’ bandom.  Snimivši još jedan album za čistu (i blistavu) peticu!

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime