WILLIE NELSON
That’s Life
Legacy – Menart
*****
Kad može Dylan jednog, Willie može dva! ‘That’s Life’ novi album radoholičnog i ‘živahnog starčića’ već druga je njegova posveta skladbama iz repertoara Franka Sinatre. Podsjetit ću, prethodna je bio ‘May Way’ 2018. – veoma dobar hommage vječnim Frankievim standardima poput naslovnog broja ‘A Foggy Day’, ‘Summer Wind’, ‘It Was A Very Good Yea’, ‘Blue Moon’, ‘Night And Day’, ‘Young At Heart’, ‘Fly Me To The Moon’…
Zapravo, ništa čudno jer Willie, čiji glas poput univerzalne gume priliježe uz svaku podlogu, okušao se do sada uz svim mogućim žanrovima ali i odavno posvojio mnoge standarde ‘velike američke pjesmarice’.
Suradnja s vrhunskim studijskim glazbenicima
U nastavku odavanja počasti Velikom Franku koncentrirao se na Sinatrine swingerske skladbe snimljene od sredine pedesetih do sredine šezdesetih na etiketi Capitol recordsa. ‘Nice Work If You Can Get It’ koja otvara album znakovita je za cijeli projekt. Original kojeg su 1937. za film ‘Dama u nevolji’ napisali Georga i Ira Gershwine u Sinatrinoj je verziji (snimljenoj 1956. za album ‘Swingin’ Affair’) imala raskošan aranžman za big band, no u Willevom novom čitanju postala sjajan countryjem ozračen ‘after hours’ swing s upečatljivim prepletima klavira i pedal-steel gitare.
Za razliku od mahom raskošnih orkestracija i puhača originalnih Sinatrinih brojeva, Nelson je u nešvilski studio doveo tamošnje vrhunske studijske glazbenike poput steel-gitariste Paula Franklina, klaviriste Matta Rollingsa, saksofoniste Jeffa Coffina (iz Dave Mathews Banda), trubača Mikea Haynesa te starog suradnika Mickeya Raphaela na usnoj harmonici. Kako takav studijski band ‘dela’ sjajno demonstrirala je ‘Just In Time’ s odličnom usnom harmonikom koja broju daje i mrvu bluesy atmosfere te – uzgred rečeno – odaje ista nadahnuća koja je imao i Bob Dylan snimajući ‘If Dogs Run Free’ 1970. za album ‘New Morning’.
Williev vokal – i u 87. godini zapanjujuće svjež i uvjerljiv
Melankolična ‘Cottage To Sale’ je jedna od, gudačima podloženih, tema s maestralnim Willievim vokalom – i u 87. godini zapanjujuće svježim i uvjerljivim – a znani standard Colea Portera ‘I Gott You Under My Skin’ odvedena prema latino sazvučjima okađenim swingom. ‘You’ve Make Feel So Young’ bliska je pak originalu zahvaljujući puhačima a razigrana ‘I Want Dance’ (i ona podebljana puhačima i gudačima) fantastičan dijalog/duet s Dianom Krall.
I ‘Luck To Be A Lady’ profitira od uleta odličnih puhača sljubljenih s bossa-novom uz odlične međuigre saksofona, klavira i gitare dok snena ‘In The Wee-Small Ours Of The Morning’ s Willievim combom umješno sparenim s gudačima ima uvjerljivost Frankievog izvornika kojem novi kolorit daje iznimna usna harmonika.
Spoj čudesnog glasa i američkih hitova sa sjajnim glazbenicima
Na drugom polu su se našle razigrane ‘Learning The Blues’ s pedal-steel gitarom i timbrom western-swinga te znani standard iz brojnih filmova ‘Lonesome Road’, ovog puta s gugutanjem južnjačkih orgulja i, dakako, usnom harmonikom te prepletima akustične gitare. Jedan od udarnih brojeva je naslovna i Willieu tako omiljena ‘That’s Life’ kao sjajna country-blues jazzy tema koja iz Nelsonovih usta djeluje i kao ispovjedna životna storija.
Willie Nelson bi – da se poslužim već otrcanom usporedbom – bio uvjerljiv i da opjeva telefonski imenik ili logaritamske tablice no kad se taj čudesan glas spoji sa čarobnim zgodicima američke pjesmarice i sjajnim glazbenicima u studiju, rezultat je veličanstven!