Iako su i prije ‘The Yes Albuma’ na albumima ‘Yes’ (1969.) i ‘Time And Word’ (1970.) snimali vlastite skladbe i covere rock, jazz i pop skladbi s novim aranžmanima onaj pravi diskografski uzlet za Yes je počeo trećim albumom objavljenim 19. veljače 1971.
Snimila ga je izvorna postava s pjevačem Ianom Andersonom, klavijaturistom Tonyjem Banksom, basistom Chrisom Squireom i bubnjarem Billom Brufordom no uz pridošlog gitaristu Stevea Howea koji je zamijenio Petera Banksa.
Perjanice progresivnog rocka i prava koncertna atrakcija
‘The Yes Album’ je donio promjenu stila i prvi je od trolista albuma koji su u prvoj polovini sedamdesetih Yes ustoličili kao perjanice progresivnog rocka i pravu koncertnu atrakciju. Bio je to po mnogočemu temeljac na kojem su gradili diskografiju u sedamdesetima. Dolazak Stevea Howea koji je skovao jedinstven gitarski stil mješavine folkom i countryjem nadahnute prog-rock gitare kao da se cijeli band oslobodio. Točnije, poveo prema kolektivnim instrumentalnim dionicama razigrane i gipke ritam sekcije na koju se logično dogradio falsetto Iana Andersona podržan harmonijskim vokalima Squirea i Howea koji kao da su stigli ravno od CSN&Y.
Album je otvorila gotovo desetominutna ‘Your Is No Disgrace’ kao ogledni broj ‘novog Yesa’. Howeova gitara je u prvom planu demonstrirajući vještinu prijelaza s ‘rockerskih’ riffova (pa i kratkog citiranja ‘Day Trippera’ Beatlesa) na nježne melodiozne pasaže, akustičnu gitaru (‘portugalsku gitaru’ znanu i kao glavni instrument fada) te funkoidne dionice kojima je dodano i malo counbtryja no jednako su upečatljivi bili Squireov bas i Brufordov bubanj. Dvojac je efektno naglašavao poliritmičnost i tipičnu prog-rock dramaturgiju skladbe. Howe je gitarističko umijeće pokazao i u svojoj akustičarskoj instrumentalnoj ‘Clap’ nadahnutoj countryjem odnosno Chetom Atkinsom te jedinom broju albuma koji je snimljen u živo. Zaključni broj na A strani albuma je devetominutna ‘Starship Trooper’ u formi tipične prog-rock suite s iznimnim instrumentalnim dionicama električne i akustične gitare podložene Banksovim Hammondom.
Album na kojem su srasli glazba, tekstovi nadahnuti SF-om i mistikom
Sjajna sedmominutna ‘I’ve Seen All Good People’ koja otvara B stranu je također dvodijelan broj koji počinje kao a capella tema na koju se nadovezuje Howeova ‘portugalska gitara’ i nježna melodija. Zbog nje je prvi dio skladbe pod imenom ‘Your Move’ objavljen i kao singl. Drugi dio skladbe je pak odsviran kao odlična country-rock stilizacija u prog-rock ruhu. ‘A Venture’ se naslanja na tradiciju britanskog music-halla s dramatičnom izmjenom lirskih melodioznih dionica uvoda s ‘robusnijim’ frazama. Zanimljivo je da je klavir odsvirao Anderson te broju dao – uz odličnu asistenciju Squirea i Bruforda – i zanimljiv jazzy solo. Zaključna gotovo devetominutna ‘Perpetual Change’ još jedan je broj tipičan za Yes u sedamdesetima. Riječju naglašeno je poliritmičan sa žestokim umetcima (na tragu Lennona i Beatlesa), nježnim Howeovim pasažima, reskim frazama, jazzy dionicama te pseudooperetnim višeglasjima koji su vjerojatno kasnije nadahnuli i Queen.
Objavljen 26. studenog iste 1971. godine album ‘Fragile’, snimljen je s pridošlim klavijaturistom Rickom Wakemanom koji je zamijenio Banksa. Novost je bila obilata uporaba Mini Mooga (i melotrona) kojem Banks nije bio sklon ali i Wakemanova virtuoznost koja je našla idealnog para u jednako virtuoznom Howeu. ‘Fragile’ je donio još veću kvaliteta skladanja i sviranja od prethodnika te gotovo preko noći Yes pretvorio u globalnu atrakciju prog-rocka.
Bio je naprosto idealan album po ukusu prve polovine sedamdesetih u kojem su srasli glazba, tekstovi nadahnuti SF-om i mistikom, vizualni identitet omotnica albuma (autora Rogera Deana) te kompaktna svirka. Bez obzira bila riječ o lirskim dionicama (s klavirom, Hammondom, melotronom i Mini Moogom Wakemana i akustične gitare Howea) ili nikad ranije tako žestokim dijelovima broja. Pokazao je to prvi broj albuma (i singl koji je u skraćenom izdanju poharao radija) ‘Roundabout’ sa savršenim prvim dijelom s Howeovom akustičnom gitarom (uz sjajno Bruffordovo bubnjanje) i Wakemenovim ‘filanjima’ zvučne slike te agresivnim drugim dijelom u kojem je bljesnuo Wakeman. Dakako uz još jedan izniman Howeov solo. Završnica broja je pak bila uspjela minijatura s a capella izvedbom i akustičnom gitarom.
Kratka demonstracija vokalnih potencijala
‘Roundabout’ je godinama bio nezaobilazan koncertni standard te jedan od najpoznatijih brojeva Yesa. ‘Cans And Brahms’ je – instrumentalna varijacija na Brahmsa. Kao aranžer ju je potpisao Wakeman jer se zbog ugovora s diskografom A&M s kojim je imao obavezu kao samostalni izvođač nije smio potpisati kao autor. Brahmsova 4. simfonija u E molu, treći stavak, Wakemanu je bila svojevrsna pokazna vježba dok je ‘We Have Heaven’ koja je slijedila za njom bila kratka demonstracija vokalnih potencijala Iana Andersona.
Obje skladbe su bile svojevrsni ‘intermezzo’ koji je ubačen između dva ključna broja na A strani: ‘Roundabout’ i ‘South Side Of The Sky’. I ova potonja u uvodu se naslanja na Beatlese iz vremena ‘Bijelog albuma’ kao rock tema s upečatljivim gitarskim riffom da bi nakon par minuta glavnu ulogu preuzeo klavir Ricka Wakemana na koji su kasnije nadodana troglasja Andersona, Squirea i Howea. Nastavak je donio povratak Howeovog moćnog riffa i gitarske ‘vožnje’ a svaka od dionica popraćena je zvukom zavijajućeg vjetra. Dramaturški ‘South Side Of The Sky’ je tipičan za poduže ‘epske’ teme Yesa ali i cijelog niza prog-rock grupa tog vremena.
Drugu stranu albuma otvara poluminutna jazzy minijatura ‘Five Per Cent For Nothing’ kao uvod u ‘Long Distane Runaround’: još jedan broj koji se, kao B strana singla ‘Roundaround’, prometnuo u hit idealan za tadašnja radija. Dokazujući zapravo kako dobro Yes funkcioniraju i u hitoidnim skladbama manje minutaže. Ispod tri minute traje i ‘The Fish (Schindleria Praematurus)’ s ponovo odličnim Brufordom, Squireom i Howeom. Kao i Howeov instrumental ‘Mood For A Day’ svojevrsni je ‘intermezzo’ prije zaključne desetominutne ‘Heart Of The Sunrise’. U uvodu je to mahniti brzac s gitarom prije nego li tema uspori sa basom podloženim Hammondom nakon kojeg slijedi neočekivana funky etapa. Različite dionice se vrte u krug pogonjene uvodnim mahnitim riffom stvarajući dojam prvorazredne glazbene drame da bi skladba završila u neočekivanom raspašoju koji kao da je došao s neke druge glazbene planete.
‘Fragile’ je imao omot grafičkog dizajnera Rogera Deana koji je s bandom nastavio suradnju stvarajući za omote albuma čudesne svemirske pejzaže koji su utjecali na mnoge dizajnere iz vremena prog-rocka. Naravno, Deanov upečatljiv omot imao je i slijedeći album ‘Close To The Edge’ objavljen 13. rujna 1972. kao i godinu kasniji trostruki koncertni ‘Yessong’ s ovitkom nalik grafičkoj mapi.
Album je s obje strane Atlantika dospio na Top 5
‘Close To The Edge’ je – tako tipično za prog-rockerske rane sedamdesete – imao svega tri broja: epske ‘And You And I’ i ‘Siberian Khatru’ te naslovnu temu koja je zauzela cijelu A stranu albuma. Čak i bez singlova – jer bilo je to vrijeme dominacije albuma – album je s obje strane Atlantika dospio na Top 5. Snimanje albuma je uslijedilo nakon maratonskih nastupa i turneja kojima se promovirao ‘Fragile’ te trajalo mjesec dana u stresnoj atmosferi. Naime, svi članovi banda – a posebice Bruford i Wakeman koji su se ionako osjećali marginalizirani u odnosu na glavnu autorsku trojku – imali su razliličite ideje o pravcu kojim valja ići. Postojeći smjer je posebno frustrirao Bruforda koji je želio više elemenata jazza i improvizacija.
Unatoč tome ‘Close To The Edge’ je ispao sjajno. Osamnaestominutna naslovna tema – prema riječima Iana Andersona koji je s Howeom potpisao skladbu – nadahnuta je čitanjem Tolkienovog ‘Gospodara prstenova’ te Simfonijom 6-7 Jeana Sibeliusa; njegova omiljenog skladatelja.
Otvara ju snimka žubora vode i ptica na podlozi klavijatura dok glavnu ulogu ne preuzima gitara uz upečatljive kratke vokalne ulete. Glavni Andersonov vokal kreće pak nakon četiri minute eksplozivne svirke uz česte promjene ritma i naizmjenične agresivnije i fluidne gotovo ambijentalne dionice. U trećem lirskom ‘stavku’ Wakeman je čak svirao crkvene orgulje davši dionici naslovljenoj ‘I Get Up I Get Down’ onozemaljski ugođaj dok je zaključni dio – uz ponavljanje melodije s uvoda – donijelo fascinantnu unisonu svirku Hammonda i električne gitare.
I prvi broj na B strani ‘And You And I’ imao je tri dijela. Prvi ‘Cord Of Life’ otvara 12-žičana akustična gitara nakon koje pitku melodiju preuzima Anderson uz pratnju gitare a potom u lirskoj dionici ponovo ‘vozi’ akustična gitara te Wakemanov Mini-Moog (i melotron). Posljednji ‘stavak’ je najkraći kao nastavak uvodne ‘Cord Of Life’.
Zaključna ‘Siberian Khatru’ reprezentativan je finale albuma s čudesnim prepletima Howea i Wakemana i možda najboljim gitarskim solom albuma u završnici broja.
Još jedan uspješan album koji je dospio na vrh britanske rang liste
Nakon završetka snimanja albuma grupu napušta Bill Bruford i odlazi u King Crimson a njegovo mjesto zauzima Alan White. Yes uspješno nastupaju a nakon koncertnog ‘Yessong’ na kojem su se našli svi ključni brojevi s trolista prethodnih albuma, 7. prosinca 1973. objavljuju ‘Tales From Topographic Ocean’. I on je, kao i dva prethodnika bio uspješan dospjevši na vrh britanske rang liste no dio kritike je ipak bio suzdržan. S razlogom jer dvostruki album sa samo četiri broja – svaki na jednoj strani vinilnog izdanja – s dominantnim Andersonovim mističnim tekstovima (bio je sve više opsjednut istočnjačkim religijama) bio je odveć pretenciozan.
Kao isključivi autorski rad Howea i Andersona očekivano je pokazao zavidnu razinu svirke i blistave trenutke u pojedinim ‘stavcima’ koji bi bolje funkcionirali kao odvojeni brojevi nego li kao dio epskih cjelina no nedostajao mu je fokus dvaju prethodnih albuma. Nezadovoljstvo smjerom kojim su krenuli Yes – a na istom tragu nastavili snimati nove znatno slabije albume u sedamdesetima vjerni staroj prog-rock formuli – dovelo je do odlaska Ricka Wakemana.
Yes su trolistom albuma iz početka sedamdesetih utjelovili sve temeljne postulate progresivnog rocka – poliritmiju, formu suite, kompleksne aranžmane, klasičnu glazbu (baroka) i folkom ozračene pastoralne teme kombinirane s čvrstim rock dionicama, mahom mistične i SF-teme…, koji postaju žanrovski kliše.