Subota, 2 srpnja, 2022

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih – Little Feat

Bend su 1969. osnovali George Lowell – dotadašnji gitarist Zappinih Mothers Of Invention – te klavijaturist George Payne uz još dvojicu bivših Zappinih suradnika: basista Roya Estradu te basista Richarda Haywarda

Iako se prodao u mizernoj nakladi od desetak tisuća primjeraka, prvijenac Little Feat objavljen u siječnju 1971. ostaje zapamćen kao njihov najbolji album te jedan od trajno podcijenjenih bisera rocka u sedamdesetima.



Bend su 1969. osnovali George Lowell – dotadašnji gitarist Zappinih Mothers Of Invention – te klavijaturist George Payne uz još dvojicu bivših Zappinih suradnika: basista Roya Estradu te basista Richarda Haywarda. Prvijenac nazvan “Little Feat” bio je savršen spoj sirovog garažnog rocka i southern-rocka, “prljavog” amplificiranog bluesa, honky tonk country-rocka te – kao poputbina iz dana Mothers Of Invention – bizarnog i nadrealnog humora.

Meko srastanje country-rocka i južnjačkog rocka

Payneova “Snakes On Everything”, koja je otvorila album to je zorno pokazala s  prepletenom Lowellove southern rock/blues gitare i honky tonk klavirom, “Strawberry Flats” iskoračila prema country rocku Grama Parsonsa (ili Stonesima iz vremena njihovih naglašenih zanimanja za country-rock), a “Truck Stop Girl” – kasniji omiljeni standard i Little Feata i Byrdsa – još jedno meko srastanje country-rocka i južnjačkog rocka “podebljano” pozadinskim vokalima. Nježna “Brides Of Jesus” je na album unijela dašak soula i gospela s orkestracijama, a “Hamburger Midnight” i šestominutni medley Howlin’ Wolfa “Forty-Four Blues / How Many More Years” sporogoreći blues.

Nezaboravan učinak slide-gitare gosta Rya Coodera te Lowellove usne harmonike dale su golem obol ovoj potonjoj temi. “Crack In Your Door” je – uz Payneov klavir – mogla biti i tema Randyja Newmana, “I’ve Been The One” country-rock balada s Lowellovom jecajućom slide gitarom, “Taking My Time” s Payneovim vokalom klavirska laganica, a “Crazy Captain Gunboat Willie” uvrnuta “americana” bliska poetici The Banda. Ključni i najpoznatiji broj albuma bila je “Willin'” – broj kojeg je Lowell George napisao još u doba Mothers Of Invention. Skladbu koja je postala himna američkih “kamiondžija” su osim Little Feat kasnije snimili mnoge zvijezde. Zanimljivo je da je slide-gitaru umjesto Lowella koji je ozlijedio ruku prije snimanja odsvirao Cooder. 

Miks svih temeljnih žanrovskih krhotina

Drugi album “Sailin’ Shoes” iz svibnja 1972. bio je do uha prvijencu mada manje “sirov”. Poveznica mu je bila “Willin'” koju su Little Feat ponovo snimili (ovaj put je Lowell svirao slide gitaru) u nešto bržem ritmu i s naglašenijim country štihom zahvaljujući i pedal steel gitari znanog gosta Sneaky Petea Kleinowa. “Easy To Stip” je već na samom početku albuma zorno pokazala da su novi zvuk i produkcija dorađeniji, pozadinski vokali i višeglasja učestaliji – čak na tragu amplificiranih izvedbi CSN&Y  – no ne lišivši se prepoznatljive Lowellove gitare.

“Cold, Cold, Cold” s naglašenim bubnjem, basom i reskom garažnom gitarom bila je neobičan “lijeni” komad bluesom ozračenog južnjačkog rocka, “Trouble” rasna country-rock balada a la “Willin'” s Payneovom harmonikom, “Tripe Face Boogie” vatrometni blues-boogie, a “A Apolitical Blues” novi naklon bluesu Delte. Drugu stranu albuma otvorila je naslovna folk/bluesom okađena “Sailin’ Shoes”, a za njom – kao čista suprotnost – manijakalni rock and roll brzac “Teenage Nervous Breakdown”. “Got No Shadow” je donijela savršen spoj maznog R&B groovea, južnjačkog rocka i pop melodije, “Cat Fever” rasni blues-rock dok je zaključna “Texas Rose Cafe” – uz asistenciju Sneaky Petea – bila odličan miks svih temeljnih žanrovskih krhotina posvojenih u osebujan zvuk Little Feata.

Novi članovi benda

Ako je na drugom albumu Lowell George pokazao raskoš svog skladateljskog talenta na trećem “Dixie Chicken”, objavljenom 25. siječnja 1973. godine, ga je definitivno potvrdio. Ulasku u studio je prethodila promjena u bendu: Estradu je zamijenio basist Kenny Gradney, a još dvije pridošlice su gitarist Paul Barrere i perkusionist Sam Clayton. „Dixie Chicken“ je s novim članovima donio i drastičan zaokret prema funku i rhythm and bluesu nadahnutom New Orleansom. Zaokret je zapravo formatirao zvuk i stil Little Feata u cijeloj dekadi.

Album je otvorila amblematska naslovna skladba temeljito ozračena i country-rockom i funkom New Orleansa s prepoznatljivim Payneovim klavirom, znanim Lowellovim gitarskim frazama te bogatim pozadinskim vokalima. Slijedila je southern rock/funk tema “Two Trains” s razigranom ritam sekcijom i električnim klavirom u prepletima sa gitarom te odlična blues folk “Roll Um Easy”. Nakon tri autorska broja Lowella Georgea snimljen je (znakoviti) cover skladbe Allana Toussainta “On Your Way Down” kao dvostruka posveta i New Orleansu i soul/bluesu. “Kiss It Off” je, pak, soulom okađen blues-rock  (s naglašenijom uporabom Payneovog sintesajzera), “Fool Yourself” donosi još jedno meko srastanje pop melodije i južnjačkog rhythm and bluesa neworleanskog štiha, a “Walkin’ All Night” funky blues odsviran kao jam.

“Fat Man In The Bathtube” – drugi najpoznatiji broj albuma – jedan je od vrhunaca albuma snimljen kao nadahnuta kombinacija upliva funka, bluesa, južnjačkog soula i rhythm and bluesa New Orleansa. “Juliette” je rasna emocijama natopljena tema (s odličnim dionicama Lowellove flaute koja vuče i na Traffic ili pak na War iz vremena suradnje s Ericom Burdonom) s naglašenijim ritmom u podlozi i melodioznom (čak i nježnom) vokalnom nadgradnjom, a zaključna “Lafayette Railroad” soul/funk/blues  đlaganica kao zagrljaj Isaaca Hayesa i stare poetike Little Feata.

Na istom tragu bio je i album “Feats Don’t Fail Me Now” iz 1974. na kojem su se svi članovi predstavili u najboljem mogućem izdanju i kao autori i instrumentalisti iako je za razliku od produkcijski „ispeglanijeg“ prethodnika bio siroviji i “rockerskiji” na tragu koncertnih izvedbi. Dao je mnogo više međuigri klavijatura i gitara – posebice u zaključnom medleyu “Cold Cold Cold/Tripe Face Boogie” dvaju brojeva sa “Sailing Shoes”, ali i u Payneovoj “Oh Atlanta”, Lowellovoj “Rock and Roll Doctor” i “Spanish Moon”. “Skin It Back” Paula Barrerea bio je pak odličan jazz funk, a stara, ranije neobjavljena, “The Fan” ozračena i diskretnim utjecajima prog-rocka nakalemljenim na tipičnu konstrukciju skladbe Little Feata.

Srčani udar u hotelskoj sobi

Slijedeća dva studijska albuma “The Last Record Album” (iz listopada 1975.) te “Time Loves A Hero” (travanj 1977.) bili su nešto slabiji od prethodnika. Prvog je odredio sve veći interes Paynea i Barerrea za jazz rock u brojevima poput “All That You Dream”, “Day Or Night” ili “Down Bellow The Borderline”, a drugog narasle tenzije i sukobi između Lowella Georgea i ostatka banda. Ipak svaki je album dao nove priloge “best of” pjesmarici. “The Last Record Album” Lowellove “Mercenary Territory” i veličanstvenu “Long Distance Love” (koja bi mogla biti jedan od zgoditaka Vana Morrisona) te “All That You Dream”, a “Time Loves A Hero” zanimljivi jam “Day At The Dog Races” kao ogledni primjer puta kojim su band poveli Payne i Barerre.

U veljači 1978. izlazi dvostruki koncertni “Waiting For Columbus” snimljen na koncertima godinhu ranije u londonskom Rainbow Theatre te Lisner Auditoriumu u Washingtonu. Little Featu su se na koncertima pridružili i puhači Tower Of Power s kojima su surađivali i na albumu “Feats Don’t Fail Me Now” pa su mnoga opća mjesta iz kataloga bila temeljito prearanžirana.

Zanimljivo je da se za izvedbe “A Apolitical Blues” bendu na pozornici svirajući slide gitaru priključio i Mick Taylor. Album je polučio zapažen uspjeh zacijelo i zbog činjenice da su koncertne izvedbe bile superiornije studijskim brojevima s srecentnijih albuma. Problemi s Lowellovom ovisnošću, a još više nezainteresiranost za smjer kojim su Payne i Barerre odveli bend rezultirali su sve manjom prisutnošću na posljednjem studijskom albumu. Nakanivši napustiti Little Feat Lowell je snimio samostalni album “Thanks, I’ll Eat It Here” i započeo njegovu promociju. Nažalost nije dočekao kraj turneje jer je nakon koncerta u Arlingtonu 29. lipnja 1979. preminuo od srčanog udara u hotelskoj sobi.

Pročitajte još...

Parangall / Kensington Lima, Southbound – Ništa manje od blistave petice!

Josip Radić i družina, ovaj put povećana gostovanjem viđenih faca s domaće scene, i drugim su albumom pokazali da je Radić jedan od najintrigantnijih (i najsvestranijih) autora i izvođača (pjevač i multiinstrumentalist) na domaćoj sceni

Parangall / Brain Holidays: Reggae im je mila majka – Jamaican Connection

Najbolji i najzreliji projekt Brain Holidaysa (koji ujedno pokazuje da je izvorna vizija lidera benda Marka Gaćine bila vraški točna) mirne duše može pod ruku s bilo kojim aktualnim albumom globalne reggaeom nadahnute produkcije

Najbolji albumi 70-ih: Joni Mitchell (2.) – Jonin sav taj jazz

Do kraja sedamdesetih Joni je objavila dvostruki 'Don Juan's Reckless Daughter' (1977.) te album 'Mingus' (1979.) u suradnji s Charlesom Mingusom no ni jedan ni drugi nisu dosegli ni umjetničku razinu niti komercijalni učinak prethodnih albuma iz iste dekade

Najbolji albumi 70-ih: Genesis – Velike gubice progresivnog rocka

Onima nešto mlađima čiji se glazbeni ukus formirao u vrijeme punka i novog vala, Genesis su zasigurno ili relikti iz 'gore prošlosti' ili naprosto - komercijalni užas

Povezano

Osvrt na knjigu Panonski admiral o Đorđu Balaševiću donosi Zlatko Gall

'Panonski mornar' je više od kritičarske – pa bila ona i naglašeno emocionalna – prosudbe o glazbenoj ostavštini jednog (doista velikog) autora; ona je naime zamišljena i odrađena i kao biografija, kao dubinski uvid ne samo u djelo nego i u lik Đorđa Balaševića

Parangall: Turisti / Apneja: Elitni glazbeni backpackeri

'Apneja' je album realiziran s rasnim bandom bez oštrih rezova u projektu koji je istodobno bezobrazno pitak i autorski te izvođački potentan

Distorzija by Zlatko Gall: Vrijeme je da se krene…

Hrvati žive u svom paralelnom svemiru posvađenom sa stvarnošću. Svjesno pristajući na pravila igre koja im zadaju opsjenari s Markova trga, Kaptola ili Pantovčaka, mediji i ovo vrijeme populističke šlampavosti koje umrtvljuje ili čak eutanazira svako logično 'kako?', 'pa dokle?' i 'zašto?'

Parangall: Pavle Miljenović Quintet / Boško Jović & Mario Rašić – sav taj jazz

Dokaza da je hrvatska glazbena scena posljednjih godina postala 'džezorodna' svakim je danom sve više, što dokazuju i dva nova albuma: "Arrival" - treći album gitarista Pavla Miljenovića realiziran s Quintetom, i album "Napiši jednu ljubavnu" -Marija Rašić i Boška Jovića

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime