Iako nisu potekli iz blizine Canterburyja prog-rock grupu Egg se smještalo u tamošnju scenu. Razlog tome je sigurno bila i njihova poetika s kombiniranjem elemenata prog-rocka, jazza i klasične glazbe, ali, još više, činjenica da je utemeljitelj grupe klavijaturist Dave Stewart bio član kultnih predstavnika scene Canterburyja – Hatfield And The North i National Health.
Stewart, basist i pjevač Mont Campbell te bubnjar Clive Brooks – bivši članovi psihodeličnog blues banda Uriel u kojem je bio i Steve Hillage – osnovali su Egg u kolovozu 1968. godine. Godinu kasnije potpisali su za Deram te snimili nastupni album “Egg”. Kao i u slučaju ranih Soft Machine, glavni kreator zvučne slike bile su orgulje (ali i tonski generator: elektronički uređaj koji se spajao sa orguljama i koristio za mijenjanje frekvencija kao preteča sintesajzera), no glavni autor u grupi nije bio Dave Stewart nego basist Campbell.
Na A strani su se našle kraće teme s obilježjima Canterbury scene te uvrnutim tekstovima, a na drugoj, pak ,dugi instrumentali u formi simfonije. Skladbe poput veoma dobre “While Growing My Hair”, “I Will Be Absorbed” te dinamična “The Song of McGillicudie the Pusillanimous (Or Don’t Worry James, Your Socks Are Hanging in the Coal Cellar with Thomas)” pokazale su sličnost Campbellova vokala s Richardom Sinclairom iz Caravana pa su, doda li se tome osebujan brzoprsti Stewartov način sviranja orgulja, bile i svojevrsna najava onoga što su kasnije svirali Hatfield And The North.
Itekako zanimljiva na A strani albuma bila je trominutna jazzy obrada Bachove “Fuge u D molu” bliska “Boureu” Jethro Tulla odnosno obradama klasika Keitha Emersona s Nice, a onda i ELP. Druga strana je pripala dvadesetominutnoj “Symphony No.2” sa autorskim stavcima u koje je ubačena i “dionica” Stravinskoga kao potvrda sviračkog umijeća sve trojice članova.
Vješta kombiniranja elemenata klasike i jazz improvizacija
Drugi album naslovljen “Polite Force” iz 1971. bio je još dorađeniji s naglim promjenama dinamike, gotovo mahnitih i ambijentalno-pastoralnih dionica, vještim kombiniranjima elemenata klasike i jazz improvizacija te s temama koje su se kretale u rasponu od još kompleksnijih do eksperimentalnih brojeva. Uvodna “A Visit To The Newport Hospital” s Campbellovim vokalom i prepoznatljivim zvukom Stewartovih orgulja naslonjenim na onaj reski Ratledgeov fuzz zvuk s ranih albuma Soft Machinea donijela je još širi spektar klavijatura, ali i mračne tonove čak bliske Black Sabbathu.
Odlična “Contrasong” s promjenama ritma dobila je i puhače kao naglasak u ionako dramatičnom broju te jazz trubu u dijalogu sa Stewartovim orguljama i basom dok je dvanaestominutna “Boilk” otvorena snimkom šuma vode i nastavljena kao eksperimentalni broj blizak, recimo, albumu “1984” Hugha Hoppera ili eksperimentima Cana. Sklonost ka Stravinskome još je jednom potvrđena na instrumentalnoj B strani albuma koju je cijelu uzela “Long Piece No. 3”.
Treći i zaključni album “The Civil Surface” objavljen je 1974. – dvije godine nakon razlaza grupe. Nastao je na nagovor Stewarta koji je trojku ponovo okupio u studiju na snimanje ranije napisanih no nerealiziranih brojeva. Ovaj put uz goste poput starog člana iz Uriela gitariste Stevea Hillagea. I na ovom albumu našle su se jednostavnije skladbe i one slojevitih aranžmana i kompleksne strukture uz promjene ritma i jazz-prog rock improvizacije. Primjerice, egzercirska tema “Germ Patrol” imala je već prepoznatljive dominantne Stewartove orgulje uz odličan učinak ritam sekcije, “Prelude” je pokazala svu raskoš Stewartovog orguljaškog repertoara, a “Wring Out The Ground Loosely Now” – uz još jedan Stewartov solo – s Campbellovim vokalom zanimljivu kombinaciju poetike Canterburyja, prog-rocka i avangarde.
Sredinom 1972. bivši članovi bluesy-jazz rock grupe Delivery koji su već stekli ime ili će to uskoro učiniti svirajući i s drugim vodećim akterima Canterbury scene osnivaju super grupu Hatfield And The North. Naime, bubnjar Pip Pyle svirao je u Gongu, klavijaturist Steve Miller bio član Caravana (kao i Dave Sinclair koji ga je brzo zamijenio), njegov brat Phil bio u Matching Mole a Richard Sinclair u Caravanu. Odlaskom Davea Sinclaira kojeg mijenja Dave Stewart iz Egga u siječnju 1974. objavljuju album “Hatfield And The North”. Prvijenac je nakon kratke klavirske minijature otvorila “Big Jobs” sa prepoznatljivim Wyattovim gostujućim vokalom te trima pozadinskim pjevačicama The Northettes i pretočila se u fantastičnu petnaestominutnu “Going Up To People And Tinkling Calyx Son Of There’s No Place Like Homerton”.
Skladba koju se može shvatiti i kao prezentacija instrumentalnog umijeća benda imala je uobičajene besprijekorno izvedene međuigre klavijatura i gitare te Sinclairov vokal bez teksta korišten kao dodatni instrument. Dakako, uz poduže instrumentalne pasaže i improvizacije, “stavke” s promjenama ritma i raskošnu paletu klavijatura (moog, Hohnerov klavinet, Hammond orgulje, klavir…). Prvu stranu vinilnog albuma zatvorio je jazzy brzac “Rifferama” s naizmjeničnim solo dionicama Stewarta i Millera uz gipku ritam sekciju (s iznimnim učinkom Pipa Pyla; uz Roberta Wyatta najboljeg bubnjara Canterbury scene).
Na B strani albuma našla se još jedna podugačka tema, osmominutna “Shaving Is Borning” otvorena Sinclairovim klavinetom te razigrana gitarskim distorzijama i tonskim generatorom, ali i kraći melodiozni brojevi poput “Fol De Rol” i “Licks For The Ladies”. Teme “Lobster In Cleavage Probe / Gigantic Land Crabs In Earth Takeover Bid” pokazale su koliko su dobro u zvučnu sliku banda uklopljeni ženski vokali trija The Northettes s Barbarom Gaskin, Amandom Parsons i Ann Rosenthal.
Izvrstan nastavak prvijenca
Drugi album “The Rotter’s Club” objavljen je u ožujku 1975. kao logičan – također izvrstan – nastavak prvijenca. I on uz podršku The Northettes i gostujućih glazbenika: puhača u dva broja albuma. Daleko od pompoznosti većine prog-rockera i ovaj je album donio meka srastanja virtuoznih, no nenametljivih sola poput Millerovog u “Lounging There Trying” ili pak gitarističkog i orguljaškog “duela” u sedmominutnoj furioznoj Pylovoj “The Yes No Interlude” snimljenoj uz puhače: klarinetistu Tima Hodgkinsona, Lindsdaya Coopera koji je svirao fagot i Monta Campbella s francuskim rogom.
S druge strane, album je dao i melodiozne teme. Takve su bile uvodna “Share It” i “Didn’t Matter Anyway” ali i “epska” “Fitter Stoke Has A Bath” koja je nakon pjevanog mid-tempo prvog djela dobila odličan instrumentalni nastavak. “Under Dub” je pak dobila dašak jazzy bossanove. Najambiciozniji broj albuma bila je dvadesetominutna Stewartova “Mups”, po osobnom sudu, jedna od najboljih tema ili amblematski broj cijele scene Canterburyja. Uz očekivano sjajnog Stewarta, eterične vokale The Northettesa i Sinclarov vokal, promjene ritma, ulete Millerove gitare, čudesni bas i bubanj te Hodgkinsonov saksofon.
Utemeljenje National Healtha
Razlaz Hatfield And The North i utemeljenje National Healtha zapravo je nova inkarnacija grupe Davea Stewarta. Izvorno je zamišljena kao ambiciozni devetoročlani band no u studio na snimanje prvijenca ipak ulaze kao kvartet sa Stewartom, gitaristom Philom Millerom, bubnjarem Pipom Pylom i novim basistom Neilom Murrayem pristiglim iz Gilgamesha. Kao gosti na albumu bili su neki od početnih članova National Healtha (osnovanog tri godine ranije) poput gitariste i svirača mooga Alana Gowana (također iz grupe Gilgamesh), stare vokalne suradnice iz The Northettesa Amande Parsons te nezaobilaznog flautiste i klarinetiste Jimmyja Hastingsa.
Nastupni album “National Health” objavljen je u veljači 1978. no ovog puta prednost je dana dugačkim i slojevitim brojevima. Uvodna gotovo petnaestominutna Stewartova “Tenemos Roads” pokazala je tako otklon od “mekih” srastanja s poetikom Canterburyja u korist jazz-prog rock fuzija uz znane promjene tempa te “lirske” i agresivne ubrzane dionice. “Borogroves pt 1” je bila još slojevitija s puhačim dionicama i elementima klasike pomiješanima s prog-rockom (na trenutke bliske i “Tarkusu” ELP ) te jazzy umetcima Millerove gitare i vokalnim dionicama Amande Parsons. Miller, Stewart te Gowan s moogom uz gipku ritam sekciju bistali su u svakoj od tema albuma zajednički istkavši jedan od najboljih albuma prog-rocka Canterbury scene.
U prosincu 1978. izlazi drugi album “Of Queues and Cures” naslonivši se na prethodnika. Još slojevitiji i svirački zahtjevniji te snimljen bez Gowana – čije je dionice mooga preuzeo Stewart – imao je naglašenu uporabu fuzz-orgulja tako tipičnih za scenu Canterburyja (Caravan, Soft Machine, Hatfiled And The North…), što je album činilo bitno različitim od ostalih protagonista prog-rocka. Album je donio i “razularenu” Millerovu gitaru te ritam sekciju (u kojoj je John Greaves iz Henry Cow na basu zamijenio Murraya) koja briljira u promjenama tempa. Također i u solima poput uvodne “The Bryden Two-Step (For Amphibians), Pt. 1” s melodioznim Greavesovim basom. Desetominutna “The Collapso” donijela je iskorake i prema latino-jazz / kalipso inačici fuzijskog prog-rocka uz ubrzane, lirske te “himničke” klasikom nadahnute pasaže.
Savršen partner Millerovoj gitari
Dave Stewart se posebno istaknuo u Millerovoj temi “Dreams Wide Awake” neponovljivim orguljaškim solom te kao savršen partner Millerovoj gitari i robusnoj rockerskoj ritam sekciji koja je grmjela u repetitivnom riffu. Svakako je zanimljiv i gitarski citat The Who („Pinball Wizard“) umetnut usred broja. Jedanaestominutna Pyleova “Binoculars” plijeni i danas maštovitom izmjenom pop melodije sa Sinclairovim vokalom i nježnom Hastingsovom flautom te instrumentalnog dijela i zaključnog Millereova raspašoja. Posljednji broj na albumu bila je “The Bryden Two-Step (For Amphibians), Pt. 2” koja je u uvodu odrađena u maniri najboljih izdanja ELP no garnirana tipičnim Stewartovim klavijaturama (Moog i fuzz orgulje) te Pyleovim izvrsnim bubnjanjem.
Gilgamesh – kao još jedan vraški dobar izdanak scene Canterburyja sedamdesetih – su početkom sedamdesetih predvođeni klavijaturistom Alanom Gowenom funkcionirali kao magnet za niz istaknutih sudionika scene da bi konačno 1975. na Virginovoj pod-etiketi Caroline objavili nastupni album “Gilgamesh”. U kvartetu su uz Gowana bili gitarist Phil Lee, basist Jeff Clyne i bubnjar Mike Travis.
Prvijenac je bio solidan album naslonjen na zvuk Hatfield And The North i National Health (čiji je Gowan bio pridruženi “vanjski član”) čemu je svakako doprinijela i ko-produkcija Davea Stewarta. Bilo je to očito u “Jamo And Other Boating Disasters” s Amandom Parsons koja je odradila specifične vokalne dionice po kojima je bila poznata na snimkama Hatfield And The North, u odličnoj uvodnoj trodijelnoj suiti “One End More/Phil’s Little Dance/Worlds Of Zin” s iznenadnim promjenama tempa, u nježnoj “Lady And Friend” te u „Arriwing Twice“ u kojoj su se vješto i organski spajali klasika, folk, jazz…
I druga trodijelna “Island Of Rhodes” donijela je neočekivane obrate te sjajnu gitaru Phila Leeja u zaključnom dijelu i eterične klavijature… Tema je bila pravi odraz Gowanove sklonosti za prozračnije glazbene teksture i ambijentalnost brojeva. Odsustvo bilo kakvog komercijalnog uspjeha i otkazivanje turneja brzo nakon objavljivanja albuma dovode do razlaza. Drugi solidni album “Another Fine Tune You’ve Got Me Into” objavljen je ipak 1979. nakon što je Gowan ponovo okupio band. Ovog puta s basistom Hughom Hopperom iz Soft Machinea. Očekivano u vrijeme eksplozije punka nije polučio nikakav uspjeh pa se grupa konačno razilazi. Kraj priče o Gilgameshu donijela je pak Gowanova smrt dvije godine kasnije.