Osnovani u Manchesteru još 1967. Van der Graaf Generator su mijenjajući članove te, tražeći vlastiti iskaz, “ozbiljno” krenuli u veljači 1970. drugim albumom “The Least We Can Do Is Wave to Each Other” objavljenim na etiketi Charisme. Uz pohvalne kritike – pa i usporedbe s fantastičnim nastupnim albumom King Crimsona – te pažnju koju su privukli tekstovi Petera Hammila na pola puta između fascinacije znanošću i mistikom brzo su se upisali među pionire britanskog prog-rocka.
Tvorci specifične ‘mračne’ atmosfere
Svakako zahvaljujući i specifičnim zvukom crkvenih orgulja i Hammonda B3 orguljaša Hugha Bantona te razigranoj ritam sekciji nadahnutoj psihodelijom američke Zapadne obale s kraja šezdesetih (očitoj u skladbama poput višeminutnog “White Hammera” i zaključne “After The Flood”) ali i s uplivima britanskog folka. Na istom tragu bio je i slijedeći “H to He, Who Am the Only One” objavljen iste godine no uz znatno slabije ocjene kritike. Neutemeljeno jer album je bio do uha prethodniku razrađujući njegove ideje i osnovne značajke.
U prvom redu Hammond kojem je pridružen i sintesajzer kao glavni tvorci specifične “mračne” atmosfere naglašene mahom SF tekstovima i upečatljivim Hammilovim vokalom ali i maštovitom uporabom saksofona i flaute Davida Jacksona. Pokazao je to najbolje novi klasik prog-rocka iz pionirske faze, osmominutna skladba “Killer” sa saksofonom u uvodu te odličnim učinkom bubnjara Guya Evansa uz sintesajzer i Jacksona u mahnitom instrumentalnom dijelu.
‘Pawn Hearts’ – jedan od ultimativnih albuma progresivnog rocka
Godinu kasnije stiže novi zgoditak, album “Pawn Hearts” – po mnogočemu jedan od ultimativnih albuma progresivnog rocka. Otvorila ga je pomalo neobična (u uvodu folkom ozračena) “Lemmings” s već dobro znanim instrumentalnim pasažima Hammilove gitare, saksofona, orgulja te sjajnih perkusija uz naizmjenična slaganjem avangardnih jazzy raspašoja, lirskih dionica i mahnitih instrumentalnih brzaca. Album je imao svega tri broja a na B strani se našla 23-minutna konceptualna “suita” “Plague of Lighthouse Keepers” s gotovo operetnim i izrazito dramatičnim Hammilovim vokalom.
Tema je snimana u nizu kratkih sessiona sa studijskim eksperimentiranjima koji su u zaključnom miksu spojeni u cjelinu. Projekt je izvorno bio zamišljen kao dvostruki album na tragu “Ummagumme” Pink Floyda čiji se utjecaj zacijelo osjeća u epskoj skladbi s B strane i njenim instrumentalnim dijelovima, ali i Genesisa iz tog vremena. Album u vrijeme objavljivanja nije prošao najbolje kod kritike niti publike (no u Italiji je stekao kultni status i dospio na vrh rang liste utječući na tamošnje prog-rock bandove), ali ga je “naknadna pamet” ocijenila kao podcijenjeno remek djelo!
Mada su učestalo svirali u Italiji, razočarani nedostatkom veće pažnje publike Van der Graaf se 1972. – nakon odlaska Hamilla koji je započeo samostalnu karijeru (uz prijateljsku podršku članova benda) – razilaze. Ponovo se okupljaju 1975., ali uz odluku o novoj fazi bez osvrtanja – pa i izvođenja na koncertima – na prethodni materijal. S Hammilom koji se posve okrenuo sviranju gitare – inače jedva prisutne na ranijim albumima – ali i novom instrumentu Hohner Clavinetetu D6, nakon turneje po Francuskoj i višemjesečnih proba ulaze u studio te u jedva godinu dana snimaju čak tri albuma.
Različitost od svega snimljenog na ranijim projektima
Prvi od njih snimljen u vlastitoj produkciji bio je “Godbluff” iz listopada 1975. godine. Ne odričući se kompleksne glazbe prve faze Van der Graaf su svoj novi album (i one koji su slijedili za njima) lišili sviračke pretencioznosti i dokazivanja vlastite virtuoznosti ali i kriptičnih slojevitih tekstova. Album je ponovo donio svega četiri skladbe – po dvije na svakoj strani – a otvara ga “The Undercover Man” u isposničkom izdanju kao prigušen broj s minimalističkom pratnjom flaute Hammillovom vokalu. I ostatak broja – iznimne atmosfere – vrišti različitost od svega snimljenog na ranijim projektima mada se uključenjem banda vraća stara drama. Ovog puta dosta bliska Genesisima sa “Selling England By The Pound”.
I preostale teme su slično postavljene i – najjednostavnije rečeno – prijemčivije uhu rocku i popu sklone “šire” publike. Uzgred rečeno u instrumentalnoj dionici “Scorched Earth” možete pronaći izravnio nadahnuće – pače i citat – za kasniji hit Van Halena “Jump”. Slijedeći “World Record” objavljen je u listopadu 1976. no bio je znatno slabiji od prethodnika. Razlog su i sukobi unutar benda što rezultira razlazom klasične postave u prosincu 1976. i odlaska Bantona. Jackson je nastavio suradnju s Hammillom i Evansom uz negdašnjeg starog suradnika basistu Nica Pottera i pridošlog violinistu Grahama Smitha no ubrzo i on odlazi prije nego li je band krenuo na novu turneju.
Do kraja desetljeća kad se konačno razlaze (prije ponovnog okupljanja 2005.) Van der Graaf Generator su objavili još dva solidna albuma (no ni jedan poput zvjezdanih vrhunaca iz prve polovine sedamdesetih): “Still Life” (1976.) i “The Quiet Zone/The Pleasure Dome” (1977.) te koncertni “Vital: Van der Graaf Live”.