Nesretnim spletom okolnosti početak pisanja ove kolumnističke avanture, podudarit će datiranjem s nekrolozima. U kratkom vremenskom roku smrću nekoliko istaknutih i bliskih glumačkih veličina. Ne bliskih poput Seana Conneryja kojeg doživljavate bliskim preko prepričavanja svojih roditelja, razvoja star sustava i identifikacije s ulogama superheroja tipa Jamesa Bonda.
Odlazak glumačkih veličina Vere Zime i Muje Nadarevića
Nego bliskih poput Vere Zime, s kojom imate priliku i zadovoljstvo i čast raditi zajedno na filmu, pa produžiti taj moment i na privatne sjedaljke na trešnjevačkom placu. I uživati priče iz vremena kad ste bili prebalavi i za sjećanje, ali usta ostaju jednako poluotvorena od oduševljenja i oči razgoračene kad čujete kako su oni radili i snimali u vrijeme nečijih tuđih mladosti. I bliskim poput Muje Nadarevića, s kojim ste trebali raditi, ali vrijeme i godine i bolesti ne čekaju planove. Jednim od rijetkih koji je činio glumu umjetnošću prije TV epizode Izeta Fazlinovića u ‘Lud zbunjen normalan’ po kojoj ga pamte 2.0 generacije. Portretiranjem nezaboravnih rola u kontekstu bosanskog, hrvatskog i eks jugoslavenskog filma Mustafa Nadarević je bio taj. Od Leonea Glembaja preko Zije iz Oca na službenom putu do suludog pijaniste u Već viđenom. Jedan od onih koji kad fizički umru ne nestaju. Odlaze na daleke rute s kojih će se vraćati kroz naša sjećanja na rekapitulaciju dosadašnjih remek djela.
I za sobom ostavljaju neke malo drugačije, aktualne filmske epizodiste.
‘Operacija žičara’
Konspirator je bilo kodno ime Dragutina Sailija, zagrebačkog gradonačelnika poratnih godina netom nakon Drugog svjetskog rata. Pod istim će misterioznim imenom na YouTubeu pred koji dan osvanuti interesantan dokumentarni kolaž. Sedmosatna ekstravaganca naslovljena ‘Operacija žičara’ uz glazbene podloge Hansa Zimmera i naraciju ugodnog spikerskog glasa, objašnjava ‘zagrebački put svile’ i potencijalne rukavce mažnjavanja milijuna novaca na primjeru izgradnje Zege žičare.
Istraživačko novinarstvo u najboljem izdanju obavljeno i dostavljeno na redakciju RTL emisije ‘Potraga’, odakle se širi Telegramom do drugih medija. Posao je obavljen 90% u smislu kopanja dokaza pronevjera i sumnjivih poslova za koje se već godinama sumnja i tereti ne samo aktualnog zagrebačkog gradonačelnika već je postavljen kao modus operandi u balkanskom genu ovog dijela zemljaka. Sasvim koincidentalno ili ne, ovaj se leak događa koji dan prije premijere najočekivanijeg dokumentarca godine u novijoj tuzemnoj filmskoj povijesti. Kumeka. Određenog pogleda na lik i djelo Milana Bandića. Od strane njegovog wannabe imenjaka juniora, simbol osmijeha postavite sami. Na srezanoj svečanoj premijeri će se Juričanu ukazati i sam Bandić premda mu je 65. rođendan, fist bumpati redatelja, platiti mu lovu za knjigu bez izdanog računa (?!?), ukrasti pozornost, ali i nestati nakon par minuta ostavljajući svima prisutnima upitnike uz par jedva čujnih komentara o podršci rada čak i djela lika koji ga javno želi skinuti. Hrabro strateški odigrano. Ili?
Milan Bandić Junior. Točnije Dario Juričan
Svašta je nešto trulo u Danskoj, davno je prpošni mladić Hamlet skužio u Shakespearovim društvenim maštanjima i reakcionizmima. Unatoč stoljećima, ništa se bitno nije promijenilo. Osim imena grada-države i plemenitog mladića, koji se anno domini 2020. unutar kifle ili banane, kako vam draže, Lijepe Naše – odaziva na ime i prezime Milan Bandić Junior. Točnije Dario Juričan. Ili u kojem god stanju pred upravnim sudovima bila trakavica oko formaliziranja njegova građansko civilnog imena pod kojim nije ili jest rođen. Trulež je ostala.
A samim time i širok prostor za razbijanja pasive amorfnih inertnih masa tuzemnih online revolucionara. Onih koji se dokidaju u proglasima, pozivima na buntovništvo i reakcionarni internetski revolucionarizam iz vlastitih sobičaka i fotelja. Onih koji su uz kamin onanirali na mač u kamenu dok ga je istovremeno notorni MP Thompson izvlačio na svojim stadionskim koncertima u Zagrebu, Splitu ili Čavoglavama pred 50.000 razgaljenih ‘buntovnika’ u crnim košuljama i visokim simpatijama prema U kao jedinom im razumljivom samoglasniku. Kako ih s prijezirom, kirurški točno secira i detektira posljednji balkanski legitimni buntovnik – Damir Avdić. Ljuti bosanski ker s gitarom, kad izjednačuje bofl i prodavanje muda pod bubrege pseudosalonskih ljevičara, fol napredne inteligencije i onih ljutih zadrtih konzervativno patrijarhalnih desničara čija pećina ima svjetla samo kad im zasvijetli fluorescentni kip bogorodice iz Međugorja.
Superman Todorić
Tu negdje u takvom sustavu bezvrijednosti i zelenaških rodijačkih kombinatorika, uvezenih u jelte, silno građanski i civilno gospodsko-austrougarski Zagreb, niotkuda se prije nekoliko godina pojavljuje lik u vidu dokumentarista redatelja koji se napenalio na tada nedodirljivog siromaha iz pretvorbe – Supermana Todorića. I dugometražnim dokumentarnim filmom ‘Gazda’, u kojem će iz ich forme i michaelmooreovske perspektive baciti interesantan rakurs na etiku poslovanja jednog od vodećih tajkuna i vlogera države Ivice Todorića. Film će alternativnim kino lancima i limitiranom distribucijom jer će ga odbiti prikazivati Blitz, vodeći kinodistributer u državi, doseći desetak tisuća gledatelja, što je u državi Danskoj, tada prilično zamjetan uspjeh. Bit će jedan od top 5 najgledanijih domaćih naslova godine.
Do HTV-a, naravno, neće doći jer politička podobnost je još uvijek daleko više cijenjena od profesionalne podobnosti i kvaliteta te interesantnosti filma za potencijalno širu publiku. No, javni servis, javne potrebe i objasni mi koje je smiješnost vica, kašalj iz prvog reda publike.
Financijski, gospodarski i ini kriminal kao modus operandi
U takvom društvu onemoćalih i prestrašenih revolucionara gdje se svatko od njih boji vlastite sjene, zamjeranja zbog mišljenja koje nije istovjetno vladajućem i većinskom, gubitka posla i očuvanja svoje vrle građanske egzistencije, perolako se ustoliči financijski, gospodarski i ini kriminal kao modus operandi. I pušta svim porama društva cca kao i po Siciliji, s tom razlikom da su južni Talijani časni krimosi, pa kod njih riječ znači riječ. Ili smrt, ako je se pogazi.
U purgersko balkanskoj varijanti riječ i obećanje uglavnom znači ‘zajebat ću te čim više nemam koristi od tebe’. Atrofirane verzije svega pa tako i kriminala u našem dvorištu samo naivcima djeluju uvjerljivo. Čak i masoni i slične sektaške pizdarije za odrasle u ovdašnjim varijantama izgledaju otužno i smiješno. Pa tako i navodni wannabe krimosi. Stranke koje vode državu koje budu sudski osuđene za gospodarski kriminal, pranja love i višemilijunske pronevjere. Sanaderi. Uskoci. Bandići. Kutlići. I ostali deminutivćići. Ali, dajte izbore u siječnju 2021. Opet će pobrat 35%, dovoljno za nove četiri godine. Jer tko mari ;).
Ovdje će jedan Zagorjem i Dubravom isklesan šeret iz sjene doći do punog izražaja. Uz upoznavanje očaja tuzemnog školskog sustava i otkaza koji dobija u jednoj privatnoj zege gimki kao profa germanistike i komparativne književnosti, Juričan će se oblikovati na London Film Academy i preobratiti u filmaša, dokumentaristu, istraživačkog novinara, performera, you name it he got it.
Gradonačelnik Svemira
Groteska, sarkazam, karikiranje, ironija, kako god nazivali njegov višegodišnji javnomedijski performans, prema metama njegovih ljubavnih pisama, ispadaju bez imalo karikiranja, jedinim efikasnim modelom borbe prema isto takvim karikirano karikaturalnim likovima. Pa hajde, molim vas, ako ste ikad pročitali bilo koju epizodu Alana Forda ili Družine od Vješala, probajte pomisliti da Bandić, Kutle, Todorić kao mete Juričanove ljubavi – nisu stripovski likovi. I da takvim živopisnim, scenaristički oblikovanim likovima dostaje ikakav drugačiji pristup nego ovog koji njeguje Dario Juričan kad se kandidira za predsjednika republike ili se samoproglasi Gradonačelnikom Svemira kako bi s tih pozicija podjebavao formalne institucije države Danske. Ups, Hrvačke. Njegovom svojevrsnom predniku Željku Malnaru, predsjedniku Republike Pešćenice se štuca.
Kad se groteskom boriš kontra groteske u ciljnoj ravnini teško da će ispasti išta drugo do li groteske. I parodiranje parodije po samoj logici vrlo teško može rezultirati ičim drugim do parodijom. A likovi koje je Dario Juričan uzeo za svoju metu i posao, ma koliko groteskni i parodični bili, ljudi su koje određeni dio vox populusa ovog otužnog naroda bira i repetira iz godine u godinu. I kritična masa stoji iza gromoglasnog pljeska svakoj od njihovih javno slovkanih pizdarija.
Nakon trijumfa s ‘Gazdom’ koji će paralelno pospremiti Todorića u London, da ne sjedne u fino opremljen hrvatski zatvor, Dario Juričan, za ovu priliku Jurišan, kreće u novi juriš.
Najzabavniji i najpamtljiviji moralni pobjednik izbora
Ovaj puta u smjeru ‘Kumeka’, višegodišnjeg, šesterostrukog (čitaj: doživotnog) gradonačelnika Zagreba – Milana Bandića. A kao savršen poligon za rijetko smislen politički performans u stilu njegova prednika Siniše Labrovića, dolaze mu servirani predsjednički izbori 2020. na kojima krade spotlight dvoje troje favoriziranih. Pa se između debatno jakog, a sadržajem najpraznijeg oratora rvacke političke zbilje – plavookog Milanovskog, već odavna balzamiranog osmijeha lutke Kolinde, rubnih revolucionarnih likova s lijevog bloka i desno populističkih promašaja tipa Mire Škore – Dario Juričan pokazuje kao najduhovitiji, najzabavniji i najpamtljiviji moralni pobjednik izbora, štogod to značilo. Uz podršku fine klike finog istraživačkog novinarstva i lijevije tj. socijalnije naklonjenih urednika određenog broja nacionalnih medija, Juričan odigrava veću korektivnu ulogu na domaćoj političkoj sceni nego ujedinjeni pokušaji atrofirane, anemične i bljedunjavo ljigave oporbe zajedno.
Četiri godine aktivnog praćenja rada, nerada, odluka, optužbi, sumnji za kriminal, Juričan uz fino doziran javni rad preko društvenih mreža i kontinuirane poteze podjebavanja vladajuće klike ustoličuje se kao namjerni pajac i dvorska luda, koja je sve samo ne luda, na dvoru kralja Milana. Jest da se prilikom ulaska pod kožu zagrebačkog gradonačelnika poslužio taktikom tj. posudio taktiku slovenskih dokumentarista koji su 2012. na apsolutno istu foru snimili dokumentarac ‘My Name Is Janez Janša’. Tom prilikom trojac Riječanin Emil Hrvatin, Talijan Davide Grassi i Slovenac Žiga Kariž kao kreativni trojac dotičnog dokumentarca, svi uzimaju ime Janez Janša, ne bi li prilikom pristupa u konzervativnu SDS (Slovensku Demokratsku Stranku) izveli podosta interesantnih akcija reakcija na konto i adresu slovenskog premijera istog imena. Juričanova inspiracija korištenja istog koncepta nije plagijatom već prije tributeom na susjedski dobro izveden doku-blitzkrieg. A praksa njegova javnog djelovanja pod istim konceptom na tlu Lijepe Njihove više nego Naše, pokazala se jednako efikasnom.
U međuvremenu, Juričan kapitalizira svoje novo ‘medijsko ja’ postajući i voditeljem relativno zabavnog web talk showa ‘Gradonačelnik Svemira’ unutar kojeg prilagođuje koncept anarhističkog role modela Erica Andrea s nečim što će zagrebačkoj alter mladeži biti hype, fora i zabavno. I je. U okviru brzopoteznih talk show formi u kojima je naglasak na svemu drugačijem od onoga što gledate na televizijama, Juričanu i ekipi ide sasvim fora. Bildaju se deseci tisuća pogleda. Zalijeva se fino.
Premijera dugometražnog dokumentarca ‘Kumek’
Nakon višestrukih najava konačno dolazi do datuma premijere dugometražnog dokumentarca ‘Kumek’. U vrijeme korone i desetkovanja kina, zagrebački SC će ispasti prostorom nakon što je kino Tuškanac odbilo prikazivati zbog straha od odmazde Milana Strašnog i činjenice da svi u nekoj varijanti u svom redovnom poslovanju vise o sise gradskog ili državnog proračuna pa je lako povući kočnice, dić rampe i pristati uz onu ne bi se štel mešati a pogotovo zameriti.
O samom dokumentarcu iz dramske, sadržajno narativne strane i pristupa, kao i kod „Gazde“ može se raspravljati do detalja, secirajući više ili manje uspješne momente, ali na društvenu težinu ovog dokumentarca kao i prednika mu – nemoguće je ne zapljeskati i pokloniti se činjenici da unatoč oktroiranoj državi, vremenu koje je nikad maćehinskije za bilo koju vrstu kreativnosti, još uvijek ima dovoljno suludih, hrabrih, zabavnih likova na našoj sceni, koji pokazuju da ih vladajuće garniture ne drže za jaja niti da od njih drhte. Dario Juričan a ka Milan Bandić Junior je jedan od rijetkih takvih.
U nekom paralelnom svemiru taj je lik postao predsjednikom države.
U nekom paralelnom svemiru taj je lik je postao gradonačelnikom Zagreba.
Možda u tim scenarijima ne bi bilo kriminalno katastrofično i beznadno kao što je bilo dosad u državi Danskoj, ne Levackoj, uz postojeće prve ljude odnosnog grada i države, već naprosto samo – zabavno.
A kad se tone, a tone se bezuvjetno, fora je da se potone uz osmijeh. Milane Juričane, bacaj sidro.
To beat or not to beat, that is not the question.