Subota, 23 ožujka, 2024

Pop kultura: IN MEMORIAM Milan Bandić je bio metafora jedne nemoći; ne njegove

Ne ulazeći u politološke analize njegova modela populističkog vladanja, niti tumačeći uspješne modus operandije homo balcanicusa kojima je zaobilazio sporu ruku pravde, Bandić je bio vrlo živopisan, gotovo stripovski karakter. Lik kao precrtan iz Raosovih „Prosjaka i sinova“, Matan iz Gruda, koji mu je špičastog nosa nalik, a mladi ga je Šerbedžija odglumio podosta blisko

U moru komemorativnih skupova i javnih osoba s ovih tužnih prostora, koje će postati dijelom koščevog niza započetog i nastavljenog pandemijskom i post pandemijskom erom, brojke i crticu između zvanu život, stavit ćete i pored imena i prezimena vječnog zagrebačkog gradonačelnika. Da, umro je i Milan Bandić.



Pop kulturni fakt ovih prostora

Osoba. Figura. Pop kulturni fakt ovih prostora, otkad ste poslije rata pristali na sistem po kojem političari postaju daleko najveće medijske persone i zvijezde u ovoj državi. Daleko veće od sportaša, muzičara, filmaša, literata, medijskih osoba, kreativaca inih vrsta pa i vlogera i zvijezda nove 2.0 generacije. Niz političari, niz bogataši, niz poduzetnici, niz kreteni. Redaljka najvećih zvijezda. A njihove besmislene, šaljive, uvredljive ili priglupe izjave naslovnice medijima i hrana za citiranja i birtijaška komentiranja. Sutra otvaraju i birtije, btw, uslijed popuštanja mjera od pandemije i pritiska ugostitelja, savršen timing za prokomentirati statistički jednog manje. Na to se, naime, sve više svodi notiranje nečije smrti i privikavanje da to postaje svakodnevica s više ili manje jada i žala za nestalim.

Od posljedica teškog srčanog udara kasno uvečer u noći subote na nedjelju 28. veljače, Miki je predao vođenje grada Zagreba drugima. Jedino ga je Kosac mogao maknuti s čela grada reći će zagovaratelji i ljudi koje je zadužio, što zaposlenjima, što rješavanjima njihovih stambenih i inih problema, što olakšavanjima i skraćivanjima puteva uspjeha. Nakon dvadeset godina populističke vladavine, križaljkama, strateškim potezima i rošadama po cijenu zadržavanja uprave nad funkcioniranjem glavnog grada Hrvatske, uoči potencijalno sedmog mandata na predstojećim lokalnim izborima, kontroverzni, osporavani, olajavani ili obožavani čovjek iz naroda, dobit će nasljednika. Ili nasljednicu.

Bandić nije bio pjevač pa mu neće lijepiti linkove songova po društvenim mrežama. Umjesto toga će mu verificirati krivnju iz svojih panteonskih online fotelja, podijeliti pravdu na konto vlastitih simpatija ili antipatija prema liku

Presudili su mu i prije Juričanove misije dokumentarizma

Mnogi će likovati. Dapače, već su počeli iskazivati svoju mišju solidarnost i žablji karakter „opraštajući“ se sudbonosnim pečatima nad lešom preminulog, pogrebnim posmrtnim željama, čestitkama i pozdravima.

Srećom, Bandić nije bio pjevač pa mu neće toliko lijepiti linkove songova po društvenim mrežama. Eventualno će iskopati listu izjava, svađanja ili onog proklizavanja kada se posklizne nad spomen pločom u snijegu, pa se namjesto da odustane, kao što bi svaka poštena građansko – bontonska inteligencija činila, izuje i položi cvijeće. Umjesto toga će mu verificirati krivnju iz svojih panteonskih online fotelja, podijeliti pravdu na konto vlastitih simpatija ili antipatija prema liku.

Presudili su mu i prije Juričanove misije dokumentarizma i pokušaja nadjačavanja lika kojeg je želio doći, pa ne baš glave, ali fotelje sigurno. Temeljem sudski nepečatiranih, čitaj: nedokazanih kriminalnih djelovanja. I površnih „rekla kazala“ argumenata koji najjaču težinu imaju po birtijama, hotelima, kuloarima, janjetinama i sličnim podintelektualno snobističkim medijskim i kulturnjačkim kružocima u kojima se već dvadesetak godina pokušalo skinuti Matana. Ali nije im nešto išlo. Surova je ovo zemlja, a mentalitet ljudi koji kleče i šuškaju za tuđim leđima, nikad nije bio ilustracijom poze i vladavine jednog malog cara. Više preslika naroda i služinskog pizdinskog mentaliteta sitnih malih lajavaca i tabornjaka u kojima su se mnogi prepoznali. Ali lakše je bilo prokazati krivca.

A Miki im je došao kao naručen. Nije bio kao Praljak teatralan da sukne čašicu, njegov je teatar bio daleko razumljiviji i nehamletovski, pisalo mu ili nepisalo na epitafu: “Imam više prijatelja u policiji nego vi. Ne dopuštam da me isljeđujete“. Bio je samo nekulturan i primitivan za oponente. U prijevodu tvrdokožan, determiniran, snalažljiv i nedodirljiv. Do šezdeset i šeste.

Zbog tridesetak afera počevši s pijanstvom za volanom 2002. pa ostavkom i reizborom 2005. sve do pobrojavanja sumnji na potkupljivanje vijećnika u Gradskoj skupštini, rasplesanih prelazaka zastupnika u saborski klub Milana Bandića, zaigravanja s GUP-om, potpisivanja tajnih ugovore u inozemstvu, Adventiranja u Zagrebu, sljemenske žičare, Jakuševačkog smetlišta, prenamjena zemljišta grada Zagreba kako se jatacima sprdne, građenja dvostrukih štapića na ulicama, rokanja fontana po urbanističkim planovima i mimo njih, klimanja poduzetnicima od Horvatinčića preko Todorića do Dinamovaca, niz je sumnji za nesolidno Bandićevo djelovanje širok i dugačak. Pače, sjedio je i u zatvoru kao USKOK-ov osumnjičenik neko vrijeme. A tamo nisi dok se ne zamjeriš nekim jako nadrkanim ljudovima.

Narod je uvijek u pravu. Jer „gdje dima tu i vatre ima“. Mora bit kriv. Plus što im je sjedio na fotelji, dotepenec puj i poseljačuje Zagreb godinama. Taj lepi beli Zabreg grod.

Jedno od papirnih načela koje naučite na Pravu je da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja sudskim pečatom i putem. U Hrvatskoj i na Balkanu odavna takva teoretiziranja nemaju back up u praksi. Ovdje si proglašen krivim s prvim naslovom u medijima temeljenim izjavama ili kuloarskim izmišljotinama simpatizera i onih koji te drže antipatičnim. Takvih interesnih kružokića i picajzlica, girica je na svakom pedlju ovog zapuštenog akvarija. Iskompleksirani vlastitom nemoći prije nego krenu raditi na sebi lakše je podmicati drugima i upirat prstom na tuđu rabotu, nego podsukati rukave i raditi sami. Ne online. Ono, zapravo. Plus sudstvo nam je u većem kolapsu od nogometne lige i saborske kantine, Milanovićevih statusa na Facedreku i Plankovićevih vrtić presica. Anemija živa.

Ali kad prvi iz mase vikne „Ćiro pederu“, „Bandić lopove“, nema dalje. Ostalo su transparenti. I lynch mob koja svoju sposobnost i kivnost mahom dobacuje do srčanog udara. Tad su najjači.

Stvarno se trudio pokazati što je 24/7. Staviti uz fotku u rječnike pod ilustriranje terminologije: ‘politički populizam’, tipski primjer. Voljeli ga ili ne, osporavali ili ne, zabavljao ili ne, nemreš negirat da je Actionman. I zna kako animirati fuss oko sebe. Strip karakter full tilt. Alan Ford

Čopor i krdo onih koji su svi znali da je kriv i da je kriminalac, samo što je svojom hobotnicom toliko dobro zavezao balkansku maglu da mu nitko od tridesetak afera nikad nije mogao prišiti ništa. Jer bi sa sobom povukao cijelu državu koja je lančanom reakcijom jednako zapletena, ne s prstima u pekmezu, nego s rukama do laktova i ramena u tonama govana. To je jedan ogranak interpretacija popularno znanstvene hrvatske oporbe kojom su tezgarili i rovarili kontra preminulog. Drugi su oni pak kojima je bio nadređeni rekli bi da taj nije ostavljao stvari neriješenima. Kad je rekao pomoći, pomogao je. By any means necessary.

Živopisan, gotovo stripovski karakter

Ne ulazeći u politološke analize njegova modela populističkog vladanja, niti tumačeći uspješne modus operandije homo balcanicusa kojima je zaobilazio sporu ruku pravde, Bandić je bio vrlo živopisan, gotovo stripovski karakter. Lik kao precrtan iz Raosovih „Prosjaka i sinova“, Matan iz Gruda, koji mu je špičastog nosa nalik, a mladi ga je Šerbedžija odglumio podosta blisko.

Bliski susret desio se 2015. kad ušetaš u Alan Ford. Jednog jutra, pred zoru, rani jutarnji sati oko 4 i pol, povratak s montaže filma iz studija kod frenda. Hodam po centru, prema autu koji je parkiran na parkingu kod ADU-a, iza HNK. Neka strka tamo kod perača ulica. Kamere, fotići, bljeska žuta rotirka. Curiosity killed the cat, but the dog survived. Ođoh viđet da nije neki novi Tom Gotovac performans, da netko ne zabija smokić u asfalt voljenog grada. Kad ne, glavom, bradom i podignutom obrvom Mile Bandić. Gradonačelnik. Taj. Isti. Šmrkom polijeva, čisti gradske ulice, ispira, pokazuje ljudima “kak se to dela”. Da pušim travu kao bi okrivio sumaglicu i purple haze iluzije, ali kako u to vrijeme mogu samo sladoled konzumirati nije bila fatamorgana ni privid. Dakle, lik se stvarno trudio pokazati što je 24/7. Staviti uz fotku u rječnike pod ilustriranje terminologije: “politički populizam”, tipski primjer. Voljeli ga ili ne, osporavali ili ne, zabavljao ili ne, nemreš negirat da je Actionman. I zna kako animirati fuss oko sebe. Strip karakter full tilt. Alan Ford.

Lik se snalazio i fino reciklirao rupe u zakonima, loveći u sivim zonama domatijega pravosuđa, inaugurirajući odavna poznati balkanski princip pogodovanja svojima. Po političkim, prijateljskim, simpatizerskim, sportskim, you name it linijama. Nema ih koji tako ne rade. Lijevi, desni, centralni. Iznimke i čistunci su statistička greška, odstupanje koje vremenom postane nevidljivo. Samo Bandić je bio na poziciji koja je mnogima bila tako seksi. I nije bio svetac, to nikako. Koliko je bio zlo vidjet ćemo za tridesetak do pedesetak godina kada mu nasljednici krenu rasplitat gordijske čvorove vladavine.

Novi gradonačelnik je zapravo srčani udar.

A Milan Bandić je bio metafora jedne nemoći. Ne njegove.

I to dosta govori o vremenima iza i ispred nas. I tome koliko poslije Milana Bandića dolazi opet Milanka ili Milan, samo drugog imena ili prezimena i drugog načina stiliziranja bradice ili očala.

Mir s njima.

Pročitajte još...

Povezano

1 KOMENTAR

  1. Da nije umro opet bi bio izabran od “zagrebčana”!Ovi kandidati šupci samo se bore između sebe hvlisajući se kako će napraviti puno za Zagreb ali bez podloge.A ima li uopće”purgera”‘ Gdje su bili ovih 20 godina?

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime