Novinarstvo je nekad davno, za stoljeća sedmog, bila dignitetna profesija, znate?
Onda kad ste telefone zvali telefonima, a ne smartphoneovima. I kad ste okretali brojke zupčanika od jedan do nula i čekali tu-tu signal, a ne skrolali po touchscreenovima i brojali pasmaterse Billu Gatesu ako je zblesirao ili pukla memorijska kartica pa izgubili dvije i pol tisuće kontakata.
I polagali ste sve nade u Elona Muska da nastavi Teslin genij negdje tamo na pola puta od Saturna prema Marsu gdje biste rado 2035. otišli na produženi vikend ili godišnji. Nije to baš toliko vrijeme dinosaurusa, nešto cca tamo do zadnjeg balkanskog rata koliko sjećanje smije pamtiti. Ali, za divno čudo, tada su mediji funkcionirali bazno na provjeravanju informacija, doublechecku. Na filtriranju informacija. Na sporosti informacija, doduše.
Ili pak sustavno i stoički zaobilaziti kvalitetno istraživačko novinarstvo…
Ali, imalo se dojma da se novinarstvom ne može baviti kao pakiranjem tetrapaka na pokretnoj traci. Nije bilo dovoljno pljunuti u prst i polizati rub pisma da ga se zapakira. Još manje napisati krivo ime i prezime i adresu. Iznimke su bile, a ne pravila, oni koji su tako mogli provlačiti svoje profesionalne ambicije kroz jedan tako javnosti podložan i odgovoran posao i zanimanje – kao što je bilo novinarstvo. Niti se moglo pečatirati relativno uvjerljivo sređenom diplomom iz Bosne, kupljenom za dvije iljade Eura, da ambicija (bilo zdrava ili nezdrava) može biti jedinim dostatnim modusom operandi. Pasošem temeljem kojeg ćete ekspresnom ulaskom u redakciju u minici ili napupčenim usnama ili s preporukom drugarice ili druga aparatčika, ekspresno uletjeti na panteon s titulom – novinar/ka. I pritom odmah biti ekspresno lansirani u orbitu likota ili likica kojima se neće moći trgovati niti dirigirati od strane politike s unaprijed pripremljenim pitanjima i ovisno o vladajućoj stranki – tetošenjem njihovih brend lica i skrivanjem njihovih afera.
Pa ćete ovisno o sustavu napredovanja dobiti prilike kroz neko vrijeme pisati, pričati ili snimati priloge o rastavama i intimnim dramama Severine Vučković Kojić ili političkim ambicijama Miroslava Škore, zaobljivanju trbuščića Majice Majuške Majušnice Šuput ili ocjenjivanju potrebne liposukcije Željka Hudexa da se izvede van stanja potencijalnog infarktonea i što duže očuva netaknuto ime jednom od voluminoznijih grlenih slavuja rvacke estrade. U pauziranju, naravno, novih specijalističko medijskih eskapada doktora Cjepinskog. Ili pak sustavno i stoički zaobilaziti kvalitetno istraživačko novinarstvo obrađivajući teme kao što su potencijalne afere trenutnog i vječnog zagrebačkog gradonačelnika, navodne i stvarne seksualne skandale u raznim sferama društva, nepostojanje funkcionalnog državnog aparata i struktura sistema, prepletenost interesnih klanovskih kulturnjačkih skupina s dodjelama lova iz proračuna putem raznih komisija et cetera et cetera.
Istraživačko novinarstvo nekada i sad
Istraživačko novinarstvo je bilo nešto drugo od copy paste PR tekstova uključujući i tipfelere jednako nepismenih piarovaca. Pričalo se s ljudima, provjeravalo se izvore, pazilo se na sentencu, imalo se odnos spram čitatelja, pakiralo se ali s oprezom na sadržaj ne samo na formu.
Nije se moglo desiti da domaći mediji buknu o tome kako je dugometražni igrani film ‘Adam’ hrvatskog filmskog redatelja Maria Šuline osvojio Venice Film Award, kao Zlatnog lava Venecije, nakon što je prije par mjeseci cijeli svijet informirao kako je dobitnik festivala jedan od najglasovitijih svjetskih filmskih festivala dobio ‘Nomadland’ Chloe Zao s Frances McDormand. Ispada da to nije bio rezultat malignog i lažnog piariziranja niti predstavljanja hrvatskog filmaša s filmom upitnih estetskih vrijednosti, već samo nepismenost pripadnika rvackih medija.
Jednako kao što je jedan od najinteresantnijih hrvatskih animatora i filmaša Dalibor Barić nedavno proglašen domaćim maltene nominantom za Oscara u kategoriji najboljeg dugometražnog animiranog film, a mjesec i pol dana prije nego su nominacije objavljene. Dalibor Barić je ingeniozni animator čije eksperimentalno animirano djelo “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa” inspirirano nadrealizmom jednako kao i dadaizmom, zasigurno jedan od kvalitativno najinteresantnijih dugometražnih crtića tekuće tj. prošle antigodine. Ali u dijelu domaćih medija, koji su poput Milana Tarota, sposobni putovati u budućnost, oni su već bili 15. ožujka 2021. na službenom proglašenju nominacija za Oscara 2021. I tamo su pročitali ime Dalibora Barića i njegovog sjajnog filma kao jednog od pet ili deset filmova nominiranih za kategoriju najboljeg crtića lani. Uz naravno prekrasni „Soul“ kao čedo suradnje Pixara i Disneya. Bilo bi izvrsno kada bi patentirali te sposobnosti time travelinga pa nas uspjeli izvijestiti kojim datumom korona postaje sezonska bolest poput blažih oblika prehlade i kada je ono detektiran pouzdan antikancerogeni tretman i kada je konačno Severina zakopala duet s Taylor Swift, a Lana Jurčević s Billie Eilish ne bi li sve krucijalne i po život bitne informacije bile pečatirane nečim više od nepismenog i neprovjerenog dezinformiranja jednako površnih čitatelja. Kojima je dovoljno pljunuti naslov i računati na njihovu indolenciju i sporost kažiprsta zbog koje neće dodatno kliknuti na ostatak teksta što zapravo piše.
Profesija iza koje je stajala i odgovornost za kvalitet posla
Novinarstvo je bilo profesijom iza koje je stajala i odgovornost za kvalitet posla. Naprosto, nije se moglo rezbariti po političkim linijama od nacionalne TV do komercijalnih TV-a s nacionalnim koncesijama i nije se moglo napredovati činjenicom znanja puno poznatih pa kuženja koji su tračevi o kojima se govori, a koje su javna tajna.
Pssst psssst šapt šapt. I ne trebalo se potpadati pod razne agende koje su branile nečije apsolutno krive motive uspinjanja po medijskim i društvenim ljestvicama. Ili se samo doimalo tako jer nismo imali sve na here and now. Tri. Dva. Jedan. Sekunda.
Njime su se bavili ljudi sa završenim fakultetom politologije, novinarstva, prava, pa i ekonomije, studijem hrvatskog i sličnih predmeta s filozofskog. Nije bilo ekspozitura i varijanti privatno državnih učilišta čiju izvrsnost vjerodostojno garantiraju kvalitete znanja provjerljive inozemno, a ne bliskošću s vidjelicama prilikom seansi klečanja Gospi Međugorskoj.
Pismenost je značila široku opću i pop kulturu, razgranat vokabular, priče se višesložnice i fraze nisu koristile za pokušaj impresioniranja sugovornika, već su imale uporabnu svrhu, cijenila se sposobnost kritičkog promišljanja i nepripadanja politiziranim sferama društva, napose nezagađenost raznim very wow profi interesnim kulturnjačkim klanovima unutar jednakouuu you veri hot i sexy fancy medija.
Držati do svoje riječi, profesije i imati strast prema onome čime se baviš
Ništa manje nije bilo bitno držati do svoje riječi, profesije i imati strast prema onome čime se baviš. Nije pokušaj romantiziranja, ali sjetiti se imena Vesne Spinčić Prelog, Helge Vlahović, Olivera Mlakara, Gorana Milića kao preteče Šprajca, značilo je bitno drugačije od onoga što znači biti voditeljem koji razumije dikciju malčice drugačije od samozvanih podcastera worldwide, i osobito, Balkan wide.
Diploma, naravno, nije nužno jamčila nečiju moralnost, pismenost i profesionalnost, ali je svakako bila polupropusnim filtrom, daleko posloženijim nego danas, unutar kojeg se nije baš jednostavno moglo prošvercati nepismenih, lijenih, nezainteresiranih i napose neodgovornih ‘novinara’.
Danas, hm, imamo niz iznimaka koje potvrđuju pravila. Tatjana Jurić je nova Vesna Spinčić Prelog bez pardona, Nina Kljenak ili Jelena Pajić mogu u fotelju Helge Vlahović, Ana Brdarić bliže Željke Fattorini. Matea Dominiković je terenska prva liga dokle joj se dozvoli biti prisutnom i ne zasmeta nekom bližem friendu ili klanovskom balvanu onih kojima postavlja neugodna potpitanja.
Iva Šulentićka vrlo profi pliva u svim tim light zabavnim formama nacionalnog tevea ma koliko krila povremene komercijalne voice overe iz predizbornih skupova vladajuće stranke, Tarik i Lokas su postali svojevrsnim kvizaškim standardima i sinovcima Mlakar generacija, a Doris je Pinčićka kamo god je staviš u obiteljskim formama netko čija sveprisutnost nimalo ne iritira, ako samo pokušate biti manje površnim, pa vidjeti kako se snalazi kao voditeljica i za koju disneyevsku publiku.
Daniela Trbovićka je od svoje verbalne dinamičnosti postavila svojevrsni standard i stil godinama prilagođavanja njenim zaplitanjima, jednako kao i Stanković kojima ne možete ne pokazati respekt ma koliko se (ne) nalazili u stilovima vođenja. Ili Knjaz u svim svojim segmentima i varijacijama dokumentarno igranih serijala funtime tevea.
Ima ih. Nije da ih nema. Ali na žalost nisu pravilo. Iznimke su. Pobrojite li ostatak ponude, lako se dođe do kvantuma i izračuna onoga što drži privid profesije u bilo kojem segmentu medijskog rada – novinarstvo očuvano kao profesijom zbog koje se čitatelj ne crveni umjesto autora članaka ili TV priloga.
Milenijskim bugom i ustoličenjem interneta kao baznog medija broj jedan od 2000. naovamo, uzmimo okvirno globaliziranje tog procesa otimačine prema dotadašnjim kombinatorikama TV-a, tiskovina i radio postaja, dešava se medijski, kulturološki, informacijski i sociološki šok kojeg se posljedice još uvijek osjećaju.
Nema profesionalnosti, nema odgovornosti. Nema odgovornosti, nema povjerenja
Degradiralo se od kvalitetne međuljudske komunikacije, moralnih, etičkih, osnovnih ljudskih kvaliteta, ponešto i od niza profesija koje ste do jučer mogli smatrati profesijama do kojih držite i u koje imate povjerenje. No, nije kukanje, tek detektiranje momenta kad ste medije mogli sigurnosno poslati i pečatirati u krasni k….. Nije teško datirati. Uopće. Bilo bi potencijalno bontonskije koristiti neki frazem namjesto etiketiranja medija odlaskom u prosti muški spolni organ. U svakom slučaju politički korektnije. Međutim, bili bi daleko i dalje od istine, a nećemo si lagati. Dovoljno da nam lažu oni do kojih ćete dva klika nakon čitanja zadnje rečenice.
Niste vi krivi, nisu ni oni, nema krivaca. Jednostavno je tako. Take it or leave it. Spalo se na pojedinačnu savjest i pristup i odgovornost osobnosti i karaktera prema poslu, a ne sustavnom načinu rada i poštivanju pravila struke. Struka je pala ispod razine blowjoba. Apsolutno neliterarno.
Što ste ono rekli ‘Dara iz Jasenovca’ dobila Oscara za najbolji inozemni film neengleskog govornog područja? Jes vala. Wow, jebeno, ta srpska nacionalistička propaganda kaže i kritičar iz Varietyja. Čekaj. Ali, nismo ga još pogledali. Nema veze, ima eno Buljo Belimbašić komentirao ispod linka trailera na IMDB-u da je film smeće, vala čovek zna, smeće je… Kad je ono dodjela Oscara? Krajem travnja ove godine. Aha. Ali kako onda…. mda, nema veze…
Nema profesionalnosti, nema odgovornosti. Nema odgovornosti, nema povjerenja. Nema povjerenja, nema veze. Razumijemo se. Za koga je, ma super je. Vozi dalje.