Ljudi umiru. Biologija je nekrotka zvijer.
A život ništa drugo nego kraćenje roka trajanja od dana 1 i prvog plača do dana 28 105.-og, ako recimo, uzmete da je vaša matematika dogorijevanja odgovarajuća cca 365 dana množeno s prosjekom od 77 godina.
Dakle, kad preskočimo glorificiranja i koeljovske natpise na bočicama o predivnosti istog, vaše trajanje je zapravo vrlo neprozaično dogorijevanje fitilja. Onaj Balaševićev genijalni aforizam o crtici između brojaka dana rođenja i dana smrti. E, tu je. Upravu tu. Bljesak groma, treptaj oka, fijuk trenutka, you name it. Ali u relaciji početka mjerenja povijesti s bilo koje strane velikog praska ili intervencionizma kretali, tisuće i tisuće godine vrtnje Zemlje s vaših 77 godina je zip upaljača. Hopla. Pa bam. Nema više.
U tom kontekstu, nečije rođenje i nečija smrt dosta su intimni dijelovi života, možda najintimniji komadić na koji svi napredni Ustavi svijeta garantiraju pravo i slobodu odluke pojedincu i pojedinki da s time čini štogod želi. Ne nužno u oporuci već slobodno izraženoj volji. Među bližnjima. Ili na društvenim mrežama. A drugima je da tu volju poštuju. Osnove kulture ophođenja. Kad već ne mogu birati što će s prvim plačem i prvim udahom definitivno je ok da mogu kombinirati što će sa zadnjim izdahom.
Sitna razlika između javnih i nejavnih osoba
Na tim terenima postoji sitna razlika između javnih i nejavnih osoba. I one poznate floskule o pravima medija na informaciju. Jer interes javnosti. Nema interesa javnosti u slučajevima tuđe intime. Jedini profesionalni i privatni moralni interes je poštivati istu. Uvijek je individualna odluka oko otvaranja širom, odškrinutih samo ili duplo blindiranih vrata prava i dozvoli medija za ulazak u nečije privatne sfere i živote. Javne osobe nisu nužno javni WC-i, kao što privatne nisu nužno predmetom interesa istih.
IN MEMORIAM: Sinéad O’Connor – žrtva jedne od najljepših balada svih vremena
Iz pozicije pećinara i promatrača dinosaura koji je odživio djetinjstvo bez interneta, a istom se veselio i mahao repom kao novoj igrački i toolsu komunikacije, apsolutno mi je nerazumljiva potreba ljudi da otvaraju prostor rađaone ili sprovoda bilo kome osim intimno, krvno, emotivno, obiteljski, prijateljski involviranima. Konkretnije, puštanje novinara i fotografa na sprovode. Da zabilježe moment. Osvjedoče tugu.
U malignim slučajevima, komentiraju nijanse crnine i odmjere količinu suza. Kad god pročitaš rečenicu “Bila je elegantna na sprovodu” nemali dio mozga u svemiru nepovratno odumre, a ljudi koji pristanu na komentiranje nečijeg izgleda na sprovodu kao legit vijesti, eno ne znam je li to extinction level event ili ima nešto grđe od šapta tog tipa. Ali, bila je elegantna pored leša, svi svatovi u crnini su gledali njenu eleganciju. Jebeno. Svaka čast za dojmovnik trenutka. Za uzet kamenčugu i sjevnut se elegantno posred čela, a s ostatkom odigrat loto, ne ide dalje evolucijski odatle. Nije bilo milostivo tapšanje po ramenu i tjemenu da bi dalo razumijevanja potrebe organiziranja aftera na sprovodu. Osim ako nije riječ o nekom velebnom afterlife DJ-u i liku koji se volio zajebavat od beštije života pa poput onog Irca snimio audio svoj glas iz lijesa i nasmijao posthumno sve prisutne. Takva relativizacija smrti je Monty Python teren. Dobrodošli dragi gosti.
Razmišljanje o granicama
Dotle, mediji koji fotkanje i snimanje sprovoda doživljavaju kao vijesti i koji imaju reporte levela nečije tuge – valjalo bi porazmisliti o granicama dokle ide pravo zadiranja u tuđu privatnost. Rođenje i umiranje bi valjalo pripadati obitelji, ne javnosti, drugačije izgleda baš ružno i krivo.
Jer kreneš na sprovod divnom čovjeku. I pred grobljem sretneš nekoliko njih, ne znaš u kojoj su vezi s pokojnim bili, ali eno ih bekrije nasmijani, pričaju o pokvarenoj veš mašini, o susjedima, felgama na autu, dizanju potkrovlja, zalete se kao sretni “aaaaa vidi ga bracika jesi došao”, kao da se o jebenom piru radi i ideš baš njih vidjeti i jedva čekaš pričati s njima o tome kako je i šta je. I onda se dosjetiš zašto mrziš sprovode. Kako ljudi ne mogu zavezati jezičine i zašto dolaze na sprovode pro forme radi i kako im nije neugodno bit toliko sebičnima da na taj sat vremena ne začepe svoje labrnje i budu ta neka tiha posmrtna pratnja liku. Prešutiš. Premda ti je na vrhu jezika niska od 33 zaredanih grdih kletvi ali nije tren. Okreneš se na peti. I vratiš kući. I onda odeš za par sati sam do pokojnikova groba. Stajati koju minutu. I mahnuti pokojnom, kako mu mašeš za života kad se sretnete.
Morbidnost mjerenja crnine
Svijet u kojem je bilo čiji sprovod vijest dana, tjedna, mjeseca, ikad, je morbidno, bizarno, nekrofilsko i krivo društvo kad svršava na sprovode i leševe. Ili samo od toga čini vijest. Bez emotivne involviranosti i mjerkanja crnine. Kad tebi dođe čas, sasvim je dosta da after odrade crvi i trava, nikakve potrebe za humanim elementom. Tko treba znat će, tko želi doći će, RIP-ovi i PUMB-ovi fuck off. Soundtrack će ionako mash upati Macy Gray “I Try”, The Stooges “Search & Destroy”, The Jesus Lizard “Destroy Before Reading”, RATM “Calm Like A Bomb” i Otisa Reddinga “Sittin On The Dock Of The Bay”. Ili slične nespojive mash upove za after na sprovodu.
Ima kolega i kolegica novinara koji će, vjerujem, s pravom ponuditi i alternativu, pokušavajući naći drugi rakurs ovom standpointu. Primjerice, u slučaju smrti nedavno preminulog mladog zagrebačkog arhitekta i influencera Marka Babića, ispalo je kako je otvorenost sprovoda za medije bila želja obitelji. Otvarajući pritom činjenicu da postoje ljudi i obitelji koji sprovodom slave nečiji život na kraju istog, iz pozicije anarho liberalizma, apsolutno je legit i nešto što tvoj podkapacitirani mozak ne može shvatiti niti se saživjeti s time. Ali ne znači da je krivo.
Ne razumjeti i ne slagati se drugačijim tuđim nije automatski pljuvati, ali to je već druga tema. Za neke malo više žive, a manje mrtve. I za prevođenje s hrvatskog na rvacki. Do slijedećeg aftera.