Novi žanr na provncijalno konzervativnoj imitaciji domaće glazbene sceni već godinama virka iz sjene i ne tako sramežljivo uzima prostor ostalim ćudorednijim formama. Ladies’ n’ Gents, ta daaaaaam, meet Body Music. Ili u prijevodu “slušaj moj bikini i pleši mi na guzu”.
To je ona stilski ograničena pop glazba koju izvode pjevačice čiji se PR dokida na fotkama ljubavnog odnosa između njih i bikinija. I zamamnih pogleda u fotošopski dotjerane stražnjice, grudi i sixpackove nepokrivene od strane oskudnog donjeg rublja. Od društvenih im mreža do inih duckface poziranja, postoji pjevačica koje su, hrabre i revolucionarne, odabrale adaptirati taktike PR-a Body Musica. Na globalnoj sceni potaknute jednom Madonninom fazom s kraja 80.-ih i početka 90.-ih, priključene od strane Samanthe Fox i Sabrine, po kojoj se namjerno poigravalo s rubno erotskim, rubno prostačkim, rubno senzualnim, rubno seksualnim. Uglavnom, rubnim.
I računalo se na vječnu nedojebanost voajerskog dijela publike koja pristaje na teorem kako seks prodaje. Poput catvertizinga – a ka fotki mačića na društvenim mrežama koje podižu promet reklamiranog preko 30% ako se objekt reklamiranja odluči vezati uz kitten fotkice.
Za koga je, dobro je
Tako u slučaju druge vrste mačkica koje se reklamiraju Body Musica, uglavnom sekundarno busu prilično plošni i tanki pop i dance patterni. Lirski poligon još sumljivijih (nije tipfeler, to je šifra prepoznavanja tekstopisaca inih djela, op.a.) metafora čiju pismenost i maštu daleko prebacuje treća demo verzija ChatGP Umjetne Inteligencije kad im ponudiš naredbu “Napiši pjesmu u stilu Lille ex Lidija Bačić ili Žanamari”. Ili ne mare, pa se namjerno po logici “za koga je – dobro je” zažmire nepismenima. Ili naprosto ne mogu i ne znaju što čine, pa bolje ne ide.
Jedno od vječnih i totalnih pravila pop kulture i istog prefiksa glazbe je da anything goes. Osim ako nije trend. Onda ne ide. Onda ide ono što industrija diktira. A industrija diktira žensko tijelo. Pardon, skladno žensko tijelo. Atensko rimskih proporcija skladno žensko tijelo. 90 – 60 – 90. Koje je onda vječni trend. Što oskudnije prekriveno to cjenjenije u kontekstu harmonizacije glazbenih stilova.
S tom sitnom razlikom da na globalnoj glazbenoj sceni koketiranja s prodavanjem sexa uspijevaju obično i uvijek ako se u paketu ponudi bar prosječno podnošljiva pjesma čije će školske harme i stihovi znati isprovocirati bar prvi red inteligencije slušatelja. File under: “Flowers” Miley Cyrus.
“I can love me better than you can”.
U bikiniju jedne od domaćih Body Muzičarki to će zazvučati kao: “Hodaš prema meni. Pišem oporuku. Dišem otežano. Nah nah nah. Ne boli ništa kao tvoja Istrošena ljubav. Bit će gore. Nah nah nah…”.
Ili: “Kasnis, samo mi kasnis, devetu kavu evo ispijam i jos tvoja me mati ne voli, to znam. Kaktus, nisam ja kaktus, nisi ti balon da se probusis, najbolji zajedno smo zar ne vidis?“
Publika koja više gleda, a manje sluša
Kako god bilo, u slučaju onoga za što se izdaje pod Body Musicom kategorija je servirane glazbe koja s bilo kakvim žanrovskim smislom, a kamoli vrijednostima nema puno poveznica. Osim da je brzopotrošna. I da je obraća publici koja više gleda nego čuje, a to što čuje nije bitno. No, signifikantno je kako se dotične Body Music pjevačice razljute ako im postaviš pitanje o njihovim taktikama i primarnim zanimanjima jer doimaju se više modelima za badekostime. Prepoznat ćete ih daleko prije po fotkama nego naslovima njihovih “hitova”. Ne nužno zbog Vaše neupućenosti.
Jer grudima umjesto harmonija, dupetom umjesto melodija, usnama u blow job pozu umjesto stihova, a pozerajem umjesto ritmova. Uzdasi su legitimni i bez tona. S jedne strane prodana magla, s druge strane, pustite, moguće je to tolika revolucija da će tek za dvjestotinjak godina iskopati koliki su mozgovi konceptualizirali ovu genijalnost. Revolucionaran primjer Body musica – glazbe za gledanje je gotovo nehotice porođen. Sasvim slučajno, uz pomoć You Tube algoritma, koji kad ukucaš Nika Turković ponudi Žanamari pa Lidiju Bačić ex, danas Lille ili tako nešto. Srećom, pa u državi gdje mužjaci nedjeljom po trgovima kleče da im žene budu zakopčanima do grla ove će revolucionarke ostati tek hrabrim incidentima. A za ovo senzacionalno otkriće levela iskopina Dragutina Gorjanovića Krambergera copyright na ime i termin je zaštićeno pri Zavodu za intelektualno vlasništvo, pa idućih pet godine kome god padne napamet koristiti termin ima uplatiti po 15 eura za uporabu riječi na žiroračun gorepotpisanog. Inače će Vas proganjati noćima u Borat bikiniju s duplim prorezom odostraga.