Sinkovići, ako ne postoji, treba postati mjesto, grad, naselje, štogod, you name it. Ne samo ulica braće Sinković. Gesta i metafora je previše. Već konkretni prostor na kojem će se izvučavati model, etika uspjeha, stava, fizičkog i mentalnog treninga veslača braće Martina i Valenta Sinkovića. Zlatnih olimpijaca triju Olimspijskih igara zaredom u disciplini dvojca bez kormilara.
Naime, rezultat i način kako dolaze do rezultata iz svojih tihih veslačkih sjena HAVK-a Mladost bi svakoj iole uređenijoj državi bio poticaj na oplemenjivanje njihova role modela uspjeha. Nikako se ne dokidajući na tjedan dana slavlja, pljeskanja, tapšanja i onda iduće četiri godine zanemarivanja.
View this post on Instagram
22. medalja s najvećih svjetskih natjecanja
Rekapitulirate li trku, brišući suze radosnice i suze ganućice, na tisuću metara prije kraja finalne trke bili su četvrti, zaostajući dvije i pol sekunde od vodećih, da bi u foto finiširanju posljednjih tridesetak metara metara, za dužinu nosa pretekli su favoriziranu britansku posadu čiji veslački background i back up države premašuje za tri života ono što RH nudi Sinkovićma. Kojima je ovo slovima dvadeset i druga, brojkom 22 medalje s najvećih svjetskih natjecanja. Od od čega “samo” 16 zlatnih. Statistike radi, samo kraća sekvenca – četiri olimpijske, devet EU i svjetski medalja te nebrojene pobjede u regatama Svjetskog kupa. Pod vodstvom isto tako samozatajnog veslačkog oca, trenera Nikole Bralića.
Ulaze u kategoriju izvan i iznad impresivnog
U vrijeme ovih Olimpijskih igara tijekom kojih je dojam kako nema šarma niti onog predinternetskog momenta kakav su imale kad smo kao mulci gledali prvi i jedini originalni US basket Dream Team, kako Arapović zakucava ispred Jordana i Shaqua i Magica za jedino vodstvo naših, Draženove deluzije kako ih možemo dobiti, rukometne čarolije momaka iz vremena Line Červara, atletske tj gimnastičarke i druge bljeskove iz borilačkih sportova. Više se govori o političkim, seksualnim, provokativnim, spolnim, ovim onim aspektima otvaranja, natjecanja patentiranja licemjerstva, a sportska viteštva su drugi ili treći plan u kojem su Olimpijske igre kao creme de la creme svih sportva izgubile onaj drive natjecanja doista najboljih u svim disciplinama u svijetu. Spominje li itko nogomet na Olimpijadi? Pritom sekundarne, tercijarne discipline, gimnastika i atletika budu centar pažnje ili otkup igonorancije ostatka godina.
I onda se opetuju i ponove čudesna braća Sinković. Uz dužni respekt bljeskovima Vekićkinom tenis finalu i hrvanja Barbare Matić, taj foto finiš ulaska braće S prije Britanaca je doista povijesni. Pa budi kamen ako ne zaplačeš s njima. Eno, gledam po tko zna koji put reprizu tih osmijeha, zagrljaja sa suprugama i njihova grljenja, suza suzu tjera, opet i opet ježenja i žmarci i potkožni mravci momenti. I najave da idu u LA na iduće Olimpijske igre pa štogod se desilo.
View this post on Instagram
ONI su pobijedili
I onda ih samo staviš u perspektivu nogometa, rukometa, košarke i ostalih sportova u kojima smo nekoć znali biti supersile ili velesile. Bar tako su kazivali rezultati. I izostanka onog kolektivnog poistovjećivanja “mi smo pobijedili“. Mi i Oni moment. Nismo. Oni su.
I staviš Sinkoviće u kontekst predstavnika svih onih zanemarenih genijalaca i genijalki poput Mirele Kardašević, jučer Janice i ekipe koja tiho i u sjeni ispisuje povijest i nadljudskim individualnim naporima razvaljuje svjetske elite. Unatoč vrlo pozadinskim, nedovoljnim i maćehinskim podrškama države etc. Jer mogu. Jer nemaju luzerski mentalitet i mjesta za opravdanja sudac nas nije volio ili imali smo loš dan ili Gospa, Bog, Papa nas nije dosta primio i čuo, štuc drugima.
U nekom idelanom svijetu Sinkovići bi bili ministri sporta, a njihova radna etika i elan način kako se živi i radi i uspijeva biti najveći na svijetu. Ej, pedesetak medalja, trostruko zlato na Olimpijskim igrama – 12 godina svjetske dominacije.
View this post on Instagram
Stati u red za čišćenje im patika, kad bi im to trebalo ili imponiralo. Ali i Martin i Valent će radije primiti osmijeh i zagrljaj nego podilaženja i servilnost.
Nego gdje su sad navijačke himne i priprema za 100.000 ljudi za doček na Trgu? Jednom u životu. A da ne bude retorički.
Svaka čast, ali svaka im čast. Genijalni su. Role models kako kroz život na mišiće, ali s mozgom i etikom i stavom preko one prastare kako “složna braća…” đir. Čast i gušt je gledati ih. Hvala Martine i hvala Valent. Za svaki žmarac i osjećaj i rasplakavanje od ganuća. Medalje i povijest je vaša, osjećaji sreće i suze zajedničke.
Fotografije: Press