Četvrtak, 9 prosinca, 2021

Ljubavnik iz ormara: Uplakana buha

Konobarice koje su uvijek iznova simpatično odigrale iznenađenje kad bih ih nasmijani gosti upozorili na brašno na guzama, kod ponovne narudžbe nove butelje vina ponekad su i iznimno dopustile da im najoduševljeniji stričeki mogu pomoći očistiti otisak

Montpellier 2001.

„Izgleda da ju je kuhar udario po guzi“, rekao je Medo i bradom pokazao na zgodnu mladu konobaricu koja je skupljala prljave tanjure sa susjednog stola. Polako sam se okrenuo i na privlačno napetoj stražnjici ugledao bijelim brašnom utisnutu mušku ruku. Dlan, palac i prste.

„Vjerojatno se sviđala kuharu, pa se malo zanio“, pokušao sam razriješiti zagonetku.

„Možda su svježe zaljubljeni par i poljube se svaki put kad se sretnu u kuhinji?“, bio je romantičan Medo.

„Da, ali, onda bi imala sa svake strane po jednu ruku“, opet sam zaključio po sebi.

Bili smo glazbeni gosti znamenitog filmskog festivala u Montpellieru. Veće društvo nas je nakon izričite preporuke domaćina došlo na ručak u znameniti restoran potpuno čudnog imena Uplakana buha (La Puce qui pleure) koji je vrijedio kao jedan od najboljih, pod visokim drvećem na prekrasnoj promenadi u starom dijelu grada. Hrana je bila božanski dobra, a francuska vina su jedva stizala. Pao sam na specijalitet kuće, pečenice od tripica. Tripice najprije skuhaju, onda ih začine i ispeku, onda ih isjeckaju i zguraju u crijevo i na kraju kobasice ispeku u pećnici. Za prste polizati.

Jedini u našem društvu koji je također znao što je dobro bio je Medo, s druge strane našeg dugačkog stola. Ženski dio naše ekipe načeo je ženske teme, zato sam se mogao s čokoladnim moussom i čašom bordeauxa elegantno maknuti na njegov kraj.

Tada smo istovremeno ugledali bijelo brašno na napetom dijelu crne suknje okretne konobarice. Otisak ruke me odmah sjetio bijelih indijanskih konja koje su Apači i Komanči znali svečano ukrasiti na sličan način.

„Misliš da gospodična zna da hoda po lokalu s pobrašnjenom guzom?“, više retorički sam promrmljao preko stola.

„Naručimo si svatko još jednu čašu bordeauxa, pa će doći do nas da stvar pogledamo izbliza“, predlagao je Medo.

„Gospodična, dva puta bordeaux, molim!“, odmah sam se izložio sa svojim skromnim francuskim.

Jedan, dva, tri i bila je kod nas. Ne znam zašto, ali u takvim trenucima uvijek mi po glavi odzvanja refren dječje pjesmice: „Srnica mala je doskakala, sunašce zlatno probudilo je…“, i tada je bilo isto. Baš me zanima ima li još netko slične glazbene podloge za izabrane životne situacije koje se ponavljaju.

„Izvolite, gospodo, želite još nešto?“, bila je službeno ljubazna.

„Da, znate, kako da kažem, znate li da… dakle iza na… vašoj odjeći… mrlja“, počeo sam muckati sa svojim francuskim koji se sve više pretvarao u govor ruku.

„Da? Nešto nije u redu s mojom odjećom?“

„Ne. Ne. Odlično vam pristaje, samo iza, pogledajte ovdje…“, ustao sam i pokazao gdje ima bijelu mrlju.

„Ah, to. To nije ništa!“, nasmijala se. Nije se zacrvenila i samo je rukom lupnula po desnoj polutki, očistila suknju i odskakutala preko lokala u kuhinju.

Tako.

Ovdje bi priča mogla završiti.

Ali nije.

Došlo je vrijeme kasnog ručka i za turiste i restoran je u trenutku bio prepun gladnih i željnih putnika. Iz kuhinje su nagrnule i druge konobarice i počele uzimati narudžbe. Došla je i naša.

I što smo Medo i ja istovremeno ugledali?

Na istom mjestu koje smo malo prije svo troje zajedničkim snagama otkrili i očistili, imala je na svojoj crnoj suknji svježi otisak muške ruke u bijelom brašnu. I to nije bilo sve. I sve ostale konobarice imale su iste otiske muške ruke u bijelom brašnu na svojim stražnjicama.

To je dakle projekt, prosvijetlilo mi se.

To je originalan i jedinstven pristup u uslužno-turističkoj djelatnosti Oplakane buhe. Konobarice koje su uvijek iznova simpatično odigrale iznenađenje kad bih ih nasmijani gosti upozorili na brašno na guzama, kod ponovne narudžbe nove butelje vina ponekad su i iznimno dopustile da im najoduševljeniji stričeki mogu pomoći očistiti otisak.

Svaki je put bilo puno smijeha i dobre volje. I uvijek su se iz kuhinje vratile s novom brašnastom muškom rukom na svojim crnim suknjama.

Feministice bi u tom činu sigurno vidjele neprimjereno ponašanje prema ženama, ali očito je stvar već duže vrijeme uspješno punila blagajne restorana i dizala napojnice veselim curama. Tako malo ulaganje i tako velik uspjeh. To je pravi marketing. Kila bijelog brašna i…

Tada sam postao svjestan da moraju imati nekoga u kuhinju koji svaki put iznova stavi desnu ruku u brašno i njome udari konobaricu po guzi. To je posao! To je posao kojeg je kao i svaki drugi potrebno obavljati savjesno i precizno. Još ti i teče beneficirani staž jer radiš u ekstremnim okolnostima.

Onda sam se sjetio da je bila otisnuta uvijek samo desna ruka.

Ha!

Vrlo vjerojatno imaju zaposlenog onog kuhara koji ima samo jednu ruku.

Znate, onog iz vica, koji radi pljeskavice s dlakama i punjenom paprikom.

Nikada nisam saznao čija je zapravo bila buha i zašto je plakala.


Zoran Predin, slovenski rock glazbenik, kantautor i pisac kojeg, zbog provokativnosti i crnohumornih tekstova, vole i stari i mladi. Tijekom 80-ih godina bio je vođa kultnog indie rock sastava Lačni Franz. Kroz godine iznimno plodne karijere objavio je 41 autorskih albuma, 3 zbirke poezije, zbirku anegdota “Druga žena u haremu”, knjigu kratkih priča “Dno nema dna”. Pred izlaskom (Veljača 2021) je roman “Mongolske pjege”. Sklada glazbu za filmove i kazalište, a iskušao se u raznim glazbenim stilovima, od rocka do gypsy swinga i jazza.

 

 

Pročitajte još...

Mixer jednog imidža: #mojneprijateljKorona

Sjedimo i 'buljimo' u obilje mogućih problema s kojima se suočavamo. I ima li povratka na staro ili je vrijeme da slušamo što tko i kako govori? #možeidrugačije. Al' krenimo redom!

Iz jarunske fotelje: Sport u doba korone

Ima, dakle, sporta i u doba korone, makar tamo na proljeće baš i nije izgledalo da će ga biti. Mora ga biti… Novac se mora okretati, tv prava moraju se prodavati, mužjaci moraju piljiti u tv ekrane, moraju ići i u kladionice, pa potom pratiti kako se osvajaju poeni, postižu golovi ili koševi

Svašta ni o čemu: …Inače?

Kako on to misli –inače?! Pa upravo sam mu rekao sve što je inače, od toga kako sam, što radim i kako moji. Kako može biti inačije od toga? Rekao sam mu dovoljno toga da sam se čak uspio sjetiti i imena dotičnog poznanika dok smo razgovarali, a to je za mene značajno vremena

Kroz zelene naočale: Zdravlje naše svagdašnje

Dvije su osnovne stvari o kojima moramo voditi računa kad govorimo o zdravlju, a to su wellbeing i priroda. Kako bi bilo lijepo da se 'svaka stanica' hrani prirodom, odnosno prirodnim supstancama i tvarima bez ikakvih dodataka i kemija, izvorno, čisto i 100% zdravo

Povezano

Pisma iz Camargua: Pišem gluposti da sakrijem čežnju

Putovanje u muškom društvu ima svoje čari i prednosti, ali nekoliko puta na dan bih ih s velikim veseljem zamijenio za tebe. Posebno u onom dijelu dana kad je mrak i na nebu je onakva okrugla lopta koja uznemirava pse i nas, vampire

Pisma iz Camargua: Aplauz i zadnja molitva opet su me vratili na zemlju

Vrhunac svake večernje mise bio je nastup nekog od ciganskih ansambla koji su došli na slavlje. Šukari su svake godine posebna atrakcija jer su jedini neciganski bend koji svira njihovu glazbu

Pisma iz Camarguea: Danas mi je često žao što te nisam i prije poslušao

Između nekadašnje štale i stambenog prostora samuje soba, puna opreme i oruđa za uzgoj konja i lovljenje divljih crnih bikova. Osjećao sam se kao da sam u posjetu nekom kauboju. Onda smo ušli u dnevnu sobu i pao sam na guzicu

Zoran Predin: Priča o Lačnom Franzu (5) – Kralj selotejpa

Nitko nije svirao kao mi i danas se naša glazba unutar novovalnog žanra još uvijek izdvaja, još je uvijek drukčija. Nismo imali imitatora, ni jedan bend nije svirao ni jedan naš štiklec. Nije, jer bi morao na glavu postaviti svoje glazbeno znanje. Svjesno smo kršili sve zapovijedi

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime