Zabranjeno pušenje: Prvi veliki razvod i duplikat
Kultni primjer iz osamdesetih i devedesetih dogodio se kada su se razišli Sejo Sexon i Nele Karajlić, nekad dva najjača glasa sarajevske ‘New Primitives’ scene. Pitanje autentičnosti tu je eksplodiralo: tko je pravo ‘Pušenje’? Sejo, kao nositelj kontinuiteta benda i većinski pjesmopisac ili Nele, koji je brend podigao do međunarodnog prepoznatljivog ‘No Smoking Orchestra’ uz Kusturičin filmski magnetizam? Publika je bila raspolućena: jedni su pratili Seju kao nasljednika originalne poetike i bosanskog humora, drugi su vjerovali Neletovoj globaliziranoj, kabaretskoj, ekscentričnoj inačici. Ime se pretvorilo u kulturni kapital koji se ne može sudski presuditi, jer je riječ o osjećaju, a ne pravnom pojmu. Danas se, nakon trakavica i medijskih pravaštva, došlo do stadija u kojem Sejino Pušenje egzistira, Nele piše knjige, a Kusta snima videe iz svog gradića u drvetu.
Boa: Boa II i Million
Zagrebačka Boa na liniji Puljiz-Remenarić, koja je u osamdesetima nudila sofisticiranu, art-rock estetiku, pokazala je da podjele nisu rezervirane samo za ‘seljačke’ i populističke taštine i obrasce. Kad su se raspali odnosi među motorima članovima, uslijedile su različite varijante koje bi nosile ime benda. Problem je bio isti: jednom kad originalna kemija nestane, publika ne gleda tko ima ‘pravo’ na ime nego tko uspijeva evocirati atmosferu onoga što je Boa značila u doba svoje najveće snage. Ipak, svaka verzija je zasad samo sjenka nekadašnje čarolije i legitimni pokušaj paralelnog pokušaja novog (Remenarić – Million) i oživljavanja starog (Puljiz).
Prljavo kazalište: Dva ‘prava’ benda
Slučaj Prljavog kazališta ilustrira koliko ime benda može postati nacionalna marka, brand vrijedan borbe do posljednje kapi tinte na sudskim papirima. Davorin Bogović – prvi vokal i jedan od ranih stupova benda godinama je bio u nedosluhu sa spiritus movensom Jasenkom Hourom i Mladenom Bodalcem – nasljednikom Bogovićeva mikrofona, pa se uz razlaz s Tihijem Filešom (bubnjarem originalnog Kazališta) podjela poduplala ne bi li po sceni kretala dva „Prljava kazališta“. Za masovniju publiku, „pravi Prljavci“ ostali su Houra i Bodalec, jer su oni potpisivali najveće hitove i nosili emotivnu memoriju nacije. Fileš/Bogovićev pokušaj je lišen simboličkog kapitala tako da se isforsano pravo na ime možda se može dijeliti, ali pravo na kolektivno sjećanje ne.
Daleka obala: A gdje je Ban?
Daleka obala, splitski gažerski fiesta bend čija je poezija Marijana Bana obilježila mladost čitavih generacija, također je doživio podjelu. Kad su se Ban i ostatak benda razišli, nastale su dvije Obale – one s ostatkom članova koji su preuzeli pravo na bit ‘pravim’ nastavljačima Banovog glasa. Problem je bio dvojak: tko nosi poetski i kantautorski kontinuitet, a tko zvuk i glazbenu memoriju? Publika se polarizirala, a svaka varijanta pokušavala je dokazati da je ona autentična. No, kao i u svim sličnim slučajevima, Daleka obala je u punom smislu postojala samo dok su svi bili zajedno. Sve poslije bile su tek reinterpretacije mita.
Crvena jabuka: Ne dirat Žerinu zurku i patike
Čak ni Crvena jabuka, bend čiji je kontinuitet vezan uz život i smrt, tragediju i romantiku, nije ostala pošteđena unutarnjih trzavica. Iako su sporovi manje eskalirali nego kod Pušenja ili Prljavaca, i ovdje se osjećala napetost – tko zapravo predstavlja srce benda? Publika se na kraju priklonila Žeri, ali pitanje autentičnosti ostalo je trajno otvoreno: je li Jabuka još uvijek ‘ona prava’ bez originalne postave iz Sarajeva? Ili je to tek sentimentalna iluzija koja se hrani nostalgijom za osamdesetima?
Pravni aspekt svih ovih slučajeva gotovo je komičan: sud može presuditi da pravo na ime ima onaj tko ga je prvi registrirao, tko je autor većine pjesama ili tko je formalno nositelj žiga. No, glazba i bendovi ne žive na papiru već kolektivnoj emociji publike, a emocija obično ne priznaje presude. Zato jedan bend može legalno imati ime, ali publika će ga ignorirati, dok će ‘neautorizirana’ verzija puniti dvorane.
Publiku ne zanima papir, već emocija i nostalgija
Tri su razloga tim duplanjima. Prvi je taština – ego glazbenika ne podnosi da bude ‘onaj bivši’, nego želi ostati u priči pod istim imenom. Drugi je ekonomija – ime benda vrijedi više nego bilo koji novi projekt, jer publika kupuje nostalgiju. Treći je pravna rupa – nedostatak preciznih ugovora o vlasništvu imena ostavlja prostor za beskonačne sporove.
Publika, na kraju nije zainteresirana za išta mimo stagea. Neki će ići za Hourom, drugi za Sejom, za trećima neće ni jedni. Jedni će reći da je Sejino Pušenje jedino pravo, drugi će tvrditi da je Neletov orkestar autentičniji, no kad se originalna postava raspadne, autentičnost prestaje, sve poslije su tek duplikati, koliko god bili glasni ili pravno utemeljeni.
Fenomen duplikata bendova najbolja je potvrda da je rock’n’roll, baš kao i ljubav, neponovljiv trenutak koji ne možete replicirati sudskim putem, niti ga produžiti nostalgičnim turnejama. Kad bend jednom umre, svaka iduća verzija samo je podsjetnik da je autentičnost fijuknula, a prepolovljeni bendovi nastavljači su koliko god zvučalo poznato i samo su duplikati.
Srećom, Hladnom Pivu se ne štuca. Zasad. 🙂
Naslovna fotografija: