Ako je batina izašla iz raja, odakle je zabrana? Vjerojatno s drugog kraja.
Svako toliko dušebrižni tuzemni puk uz pomoć nemuštih i nemaštovitih diktatorčića povedu brigu za ćudoređe i glazbeni (bez)ukus mladeži građanske i kakti urbane Hrvatske pa kad nema novosti na terenu vječnih tema tipa Štulićevi problemi s Jugotonom, Cjepinskijevi s kosicom i mladosti, Šuputičine nove plastike, botoksi i Nevermind, eno zabrane nastupa popularnih glazbenih izvođača uzmu prvo mjesto. Nevezano za žanr, vezano polukrvna zrnca. Sad je Pula opet na meti. Pa Osijek. Pa će se naći već PR mašinama agitpropovskih političara za priključenje hajke na cajke.
Poslije Brene, Bajage, Thompsona, Rade Šerbedžije odnedavno sad su pod posebnom društvenom skrbi i brigom za ćudoređe Duško Kuliš, Dragan Kojić, Ana Bekuta i Zorana Mićanović koji su 25. ožujka trebali ojkati i revati folk u pulskom Domu sportova gdje je promocija Hiljadarka sklopila ugovor o zakupu dvorane s trgovačkim društvom Pula Sport koje je vlasnik pulskog Doma sportova. Naime, gradonačelnik nebitnog imena i prezimena je odlučio igrati jednočlanu Komisiju za šund i izjavio je za lokalne medije “da se dok je on gradonačelnik na javnom prostoru grada Pule i u objektima kojima upravlja Grad koncerti ovakve vrste neće održavati jer misli da taj glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu grada, jer želi čuvati identitet građanske, europske i mediteranske Pule, sa svim njezinim bogatim multikulturalnim i multietničkim vrijednostima jer je Pula trenutno europski hotspot za koncerte gdje će ljetos nastupati izvođači najvišeg svjetskog ranga – Robbie Williams, Imagine Dragons, Eros Ramazzotti, Florence and the Machine…”. Ništa sporno u tome, klap klap. Dakle, nije zabrana nego nedozvola. Bravo za glazbeni odgoj.
Zabrana ipak nije rješenje
Onda su Hiljadarke najavile održati tj. premjestiti stvar u Osijek, ali tamošnji gradonačelnik isto nebitnog imena i prezimena im je poručio kako Osijek nije grad cajki.
Internet zajednica je dobila novu hranu za polarizacije treba li posisati gradonačelnicima zbog svoje prosvjetiteljske uloge ili shvatiti da zabrana koja je izašla iz raja nije moguće najpedagoškije rješenje. Zazivalo se potrebe i negdašnjih popularnih Komisija za šrot i šund. Pa uplaćivati porez na pakleno glazbeno smeće. Ha, zamislite odabrane Hrvatice i Hrvate – prijestolonasljednike rafiniranog koji će se potpisati ispred odluka što ne valja, a što valja. Pogotovo u vrištećem woke i cancel culture 21. stoljeću. Ne da je rupa bez dna nego je rupa bez duplog dna.
Pop Cooltura: Cancel culture tj. o ukusima i mišljenjima se mora raspravljati
Zabraniti glazbeno smeće je isto što i zabraniti glazbene genijalce samo je nazivnik drugačiji. Zabraniti Radiohead jer onaj njihov skviči, zabraniti Gibonnija jer “nek se dijete zove kao ja, say what nigger?”, zabraniti Urbana jer lakira nokte, zabraniti Foo Fighterse i Robbijea Williamsa jer su tetovirani i drogirali su se pa su loš utjecaj na mladež. Nastavite niz. Ima jedno bitno jače oružje od zabrane – zove se NE otići na koncert. Samo za to treba mozak i muda. Ne zabrane. Elitistima to neće zasmetati za prostor plasiranja floskula fol urbanog. Pitanje kulture i obrazovanja ne rješava se zabranama nego edukacijom, uzrokom a ne posljedicama. Samo za to treba malo više socijalnih vještina od proklamacija jeftinog politiziranja pseudo urbanih gradonačelnika.
A dotad, saučešće svim ljubiteljima The Clasha, Ramonesa i inih simbola punka kao buntovne glazbe, eno koliko 21. stoljeće i neki novi klinci i neki nov starci mare za vašu borbu. Hoda gradonačelnik pseto u nedjeljnu šetnju parkom, psetu se pripiša pa pojuri do prvog grma i digne nogu. Štrc. I onda čučne i ostavi dva tri komadića smeđeg. Gradonačenik pogleda lijevo desno, dobro je nevidješe ih ua akciji. Ne mora navlačiti plastične rukavice i skupljati govna za svojim mezimcem. Ni za sobom.
Svatko ima pravo na glazbeni bezukus ili ukus
Zabranama je Thompson postao punker, a cajke i postmoderna folk glazba već dekadu dominantna glazba u nemedijskim javnim prostorima RH. U prijevodu punk. Buntovna glazba zabranjene mladeži, samo što nisu ucviljeni i neće stavljati siromašne ziherice kroz bradavice nego će vući linije bijelog u tatinim merđama i benđolama. I urlati o kafanama i dijamantima i suzama i tapetama.
Glazbeno posrbljenje uglavnom među najtvrđim i najortodoksnijim Hrvatinama nije ništa neobično jer ljubav prema glazbenom smeću gaje ljudi često niskog obrazovnog sustava i glazbenog neukusa. Pa kako imaju razumijevanja za Maju Šuput zašto ne bi imali za Zoranu Mićanović. Ali to ih i dalje ne čini manje ljudima, sve dok se ne donese Zakon o neobrazovanima pa ljudima ispod pečata diploma i doktorata ne uskrate pravo na mišljenje, neukus i tako dalje.
Imati pravo na glazbeni bezukus jednako je pravu na nemanje zabrane istog. Ovo nije retorički. Ni točno. Samo mi ne znamo ništa o tome. 😉