U zoni između pravne odgovornosti i moralne odgovornosti nastaje najveća nelagoda
View this post on Instagram
Važno je pritom naglasiti da spominjanje u dokumentima samo po sebi ne predstavlja dokaz kaznenog djela. Mimo teoretičarima urota, ili samo indiciranima. Međutim, jednako je važno razumjeti da takva spominjanja nisu ni nevažna, osobito ako ih se 50% pokaže istinitima. Epsteinovi dosjei ne optužuju imenovane i prozvane, to jest spomenute izravno, ali jasno ukazuju na širinu društvenog kruga koji je omogućavao funkcioniranje cijelog sustava. Upravo u toj zoni između pravne odgovornosti i moralne odgovornosti nastaje najveća nelagoda. Jedan od ključnih učinaka ovih dokumenata nije razotkrivanje pojedinačnih krivaca, već urušavanje mita o ‘nekontaminiranima’.
Količina informacija postala je oblik zaštite
Godinama su određene javne osobe uživale status nedodirljivosti zahvaljujući političkom imidžu, filantropskom djelovanju ili medijskoj zaštiti. Epsteinovi dosjei nisu dokazali da su svi ti ljudi sudjelovali u kaznenim djelima, ali ozbiljno poljuljavaju ideju kako netko, itko, bilo tko može biti trajno izuzet od propitivanja. I Weinstein je dugo desetljeća držao Hollywood pod palcem, sve dok se nije zamjerio onima koji su mogli uvjetovati jači otisak. Moment za prilično jak otisak i društveni otpor jer problem, slutite, nije samo u mogućim kaznenim djelima, nego činjenici da se razotkriva način na koji funkcionira elita rušeći jednostavne podjele na ‘dobre’ i ‘loše’, ‘čiste’ i ‘kontaminirane’, ‘naše’ i ‘njihove’.
Princip ‘s kim si, takav si’, koji se godinama koristio kao alat za diskvalifikaciju političkih ili ideoloških protivnika, odjednom se počeo vraćati poput bumeranga i pogađati one koji su se smatrali sigurnima. No, unatoč tome, reakcija je izostala, ako je uopće simptomatično očekivati kakva je reakcija trebala biti i što smo te jesmo li s pravom očekivali išta osim medijskih kolumnističkih zapisa na temu. Razlog za to dijelom leži u samoj prirodi objavljenih materijala. Šest milijuna stranica nije poticaj na akciju, koliko poziv na kolektivni umor. Količina informacija postala je oblik zaštite. Previše je toga za brzo procesuiranje, previše za jednostavne naslove, previše za algoritamski ritam suvremenih medija. Priča je reducirana na nekoliko poznatih imena, kratkotrajnu moralnu paniku i nekoliko dana intenzivne pažnje, nakon čega će biti sustavno gurnuta u stranu ili ostavljena pozicijama moći na daljnje (ne)procesuiranje i kopanje dokaza kontra Muska i inih.
Mediji funkcioniraju na logici skandala, no Epsteinovi dosjei nisu klasičan skandal. Da, oni razotkrivaju sustav, ali sustavi se teško prodaju, još teže procesuiraju i gotovo nikad ne dovode do brzih zaključaka. Sustavi se ne ‘otkazuju’, nego s vremenom normaliziraju.
Najveći problem je sve ono što (ni)je uslijedilo
Najuznemirujući aspekt cijele priče nije sam mrtvi Epstein koji je već odavno postao simbol zla bez mogućnosti daljnje odgovornosti, koliko tišina koja će uslijediti nakon objava i par tjedana konzumiranja i komentiranja. Ne zato što javnost vjeruje da su svi krivi, koliko postoji prešutno razumijevanje da bi stvarno suočavanje s cijelom listom imalo previsoku cijenu. Političku, medijsku, ekonomsku i kulturnu. Jer Epsteinovi mailovi i datoteke nisu priča o seksu, slavnim osobama ili pojedinačnim zločinima koliko o društvu koje je, suočeno s opsegom vlastite kompromitiranosti, odlučilo reagirati pasivno. To jest pristati na pasivu. Netko drugi će. Ne mi. Ne iz neznanja, iz navike. I rezignacije.
View this post on Instagram
U tom smislu, najveći problem čak nije ono što je otkriveno, koliko ono što nakon toga (ni)je uslijedilo. Svijet čeka rasplet. Svijet je dočekao dokumente. I kolektivno odlučio pognuti glavu i nastaviti dalje.
Jer, realno, što danas drugo možete kad imate toliko izbora? Pognuti glavu još malo jače? Vrat se isteže u oba smjera, zar ne? Mia, trepni dvaput ako si dobro i živa.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube