Pred publiku u Lisinski izlazi John Malkovich praćen violinistom Alekseyem Igudesmanom bljujući salvu uvreda na račun Brahmsa, Schumanna, Debussyja i ostale klasičarske bratije.
“The Music Critic” je komični glazbeno scenski prikaz i kombinacija storytellinga sa soundtrackom i music scoreom uživo u kojem John glumi glazbenog kritičara nadrkanog na klasike.
Piknuti prstom u veličine je sasvim ok
Ne s namjerom vrijeđanja nego zezancije i pokušaja objašnjenja ljudima na slikovit način kako je raspravljati o ukusima potrebno i nužno daleko više od servilnog slinjenja i služenja bontonskim pizdarijama i floskulama kako se o ukusima ne raspravlja. I da je sasvim ok propitivati ‘nedodirljive’ i piknuti prstom u veličine. I nadasve pristati kako postoji kritična masa ljudi koji ne vole ono što se smatra remek djelima. Jer. Ne. Vole. Točka.
Nikakve privatne antipatije prema autorima ni osobne agende, samo im The Doors, Joy Division, The Smiths, Sex Pistols, The Queen, Iron Maiden, Pink Floyd i slične ‘neupitne’ klasičarsko pop kulturne veličine – ne komuniciraju s njihovim emotivnim univerzumom i ne pašu im. Ne ježe ih. Ne govore im ništa važno o njihovom životu. Ne pokreću ih. Ne čine im suze niz obraze.
Jednako kao što im pašu Jimi Hendrix, The Rolling Stones, Little Richard, Sam Cooke, Mahalia Jackson, Otis Redding, Rage Against The Machine, The Jesus Lizaard, The Mule, Jon Spencer Blues Explosion, Beastie Boys, Bjork, PJ Harvey, IDLES, David Bowie, Public Enemy, At The Drive In, REM, Ramones, Tom Waits, Leonard Cohen, Radiohead, Nick Cave, Pixies i tako dalje i tako duže. Kužimo se.
Nikad potrebna i nepostojeća kategorija
Prema predlošku još jednog klasičarskog osobenjaka ruskog podrijetla Nicolasa Slonimskog koji je 1953. sklopio ‘Leksikon glazbenih uvreda’, podijelit će publiku na kužere što se htjelo reći i one koji će kritizirati kritiku. Koja, btw, uopće nije afirmativna. Kritike dotične predstave su polovične i mahom ne vole način kako se kritizira i vrijeđa ‘nedodirljive’.
No, ako si dopustite izlazak iz konzervativne i prezervativne comfort zone, zapravo je vrlo zabavno imati prostor za ukrštanja mišljenja te konstruktivne, argumentirane rasprave koliko je nečije dobro doista dobro i koliko je trka na glazbenih 100 metara s preponama, zapravo, nikad potrebna i nepostojeća kategorija.
Različiti stručnjaci, glazbeni žiriji, znalci, kritičari u tom su prostoru našli raison d’etre svog postojanja, zanimanja i opisa posla. Osobito u 21. stoljeću kada online postaje novi način komunikacije i dominantni odnos dosadašnjeg sporog, dvadesetstoljetnog života. Kada je imala svoje kakvo takvo opravdanje zbog same činjenice da je medija bilo manje (tisak, radio, TV), da su bili bitno sporiji i da nije bila tolika hiperprodukcija i ponuda svega te da su glazbeni kritičari bili ljudi s nekim diplomama književnosti, povijesti umjetnosti, prava, ekonomije, psihologije, sociologije, povijesti, ma bilo kojeg fakulteta ili struke – kojima je za dolazak u medijski prostor i stvaranje opinion maker pozicije trebalo proći kroz nekoliko slojeva formiranja profesionalizma.
Money makes the world go round
Na globalnoj sceni ljudi koji su pisali za The Rolling Stone s američanske ili NME i Melody Maker s brit pop strane su imali pozicije i medijski panteon te opravdanje u brojkama te feedbacku za svoj rad. Njihove su ocjene imale težinu jer bi o njima ponekad direktno ovisila prodaja albuma, ploča, kazeta, CD-ova, posljedično dobijanje nagrada, a opet sve posljedično kroz razne copyright kategorije, ogledalo se u financijskom segmentu i zaradi samih izvođača ili njihovih izdavačkih kuća. Money makes the world go round. S naglaskom na riječi the world. Suzite li zakon velikih brojaka, pa skrešete na Polet, Nomad, Heroinu Novu na prostore ex Juge ili naše kifle zamislite onda Hrvacku i glazbenu kritiku tude☺.
Danas je ‘glazbeni kritičar’ uzeti online adresu i svoj blog proglasiti glazbeno kritičkim prostorom. Točka. Razni specijalizirani nacionalni portali tepaju si s količinom glazbene kritike, dočim s kritikom imaju veze koliko Opća Opasnost s rokenrolom, Cjepinski i Žak s emocijom u glazbi, Maja Šuput s feelgoodom i zabavom ili Stoka s rapom.
Mali Aristoteli i Sokrati...
Pazite opis posla – ‘osoba koja referentno i relevantno piše o glazbi i ocjenjuje je’. To je teoretski glazbeni kritičar. Osoba čija novinarska forma u sebi pomiruje ogromno znanje i sposobnost interesantnog esejističkog pisanja.
U idealnom svijetu profesionalizma, glazbeni kritičari bi bili mali Aristoteli i Sokrati, osobe ogromne širine pop kulturnih znanja teoretski i praktično dokazanih u svakom segmentu bavljenja glazbom. Diskofili potkovani s više ili manje znanja i naslušanosti glazbe s relativno pristojnim vokabularom i mogućnosti smišljanja sentenci i metafora kojima bi objasnili, približili i riječima oslikali što su to čuli i vidjeli kod tuđe glazbe, spotova, koncerata ili inih prezentacija nečijeg rada.
Ljudi koji se bave jednim subžanrom i vrstom novinarstva, panteonom poput kolumnizma. Onim esejističkim stilom koji komentira, procjenjuje, ocjenjuje, meritorno se određuje prema nečijem radu vodeći se isključivo sublimiranjem objektivnih i subjektivnih kategorija. Kritika je onoliko dobra koliko je kreativna i konstruktivna, ona koja detektira djelo, stavlja ga u povijesni kontekst, uspoređuje, prepoznaje originalne momente, afirmira, prokazuje i sugerira kako nešto napraviti ne bi li bilo drugačije ili, erm, bolje, anticipira i predviđa razvoj izvođača i djela. Kritika je impresionistička, stručna, poučna, dakle gotovo znanstveni tekst pisan na zabavan i informativan način. Koliko ih takvih znate, mora ostati retorički. Štuc.
Wannabe mangupi, ‘rock kritičari’, kritičari prijatelji…
U realnosti, kritičari su tek priučeni wannabe mangupi. Ponekad jedva pismeni likovi koji si utvaraju kako su kužeri i koji se kurče svojim ‘zvanjem’ i ‘znanjem’. Prepišu PR obavijesti, prevedu vanjske tekstove i prepisuju od kolega – pa to zovu kritikom i mišljenjem. Pišu afirmativno za free karte s koncerta.
Ili ‘rock kritičari’ likovi koji pišu i kuže samo svoj odabrani žanr glazbe nemajući pojma o modernim zbivanjima u glazbi, oni kojima se vrijeme zaustavilo na Nirvani ili eventualno The White Stripesima. Jer The Beatles. Jer gitare. Jer riff. Jer nemaju pojma što dalje. Ili još gora varijanta, kritičara prijatelja. Ljudi koji će pisati lijepo o svojim prijateljima, koji će se dogovarati za afirmativne kritike za neki siću love, quid pro quo od menadžera izvođača o kojima pišu lijepo. Oni koji će pogaziti etiku i profesionalizam zato da se dopadnu ljudima od kojih će imati koristi. Oportunisti.
Najgore je kad plošne i površne kvalifikacije određenih ljudi i njihova posla kad zagrebete površinu postanu točnima i doista ispadne da su glazbeni kritičari u dosta slučajeva samo iskompleksirana svita ljudi nedovoljno kreativnih da se etabliraju u tome o čemu pišu pa je kraći i sigurniji put bio dići nogu i popišat se po tuđem radu i kroz to tražiti i nalaziti afirmaciju.
Bez ikakve potrebe blaćenja donedavnih ex kolega često s na ovim prostorima plače za svršenim vremenima i slini za nekim Glavan/Vrdoljak statusima kad je dotični dvojac fol slovio za bitne kritičare. Novi val i ta vremena. Da, bili su bitni po svojem medijskom utjecaju i pojavnosti, ali ne nužno po svom profesionalizmu i odgovornosti prema zvanju jer je bilo gro slučajeva u kojima su obojica stavljali privatna poznanstva s glazbenicima ispred svoje profesionalnosti. Druga ruka, naravno.
Ili riječima velečasnog Franka Zappe: “Definition of rock journalism: People who can’t write, doing interviews with people who can’t think, in order to prepare articles for people who can’t read”. Bingo. Satrat. Bazukom.
Ja sam bio puno gluplji. I gomilao bazu ‘štovatelja’, tj. hejtera
Pričajući s pokojnim drugom i kolegom, redakcijskim ratnikom Antom Perkovićem s kojim sam dijelio stav kako se nikad nismo shvaćali glazbenim kritičarima iako nas je dugom medijskog rada dobrih 15-ak godina pratila prišivena etiketa. Mea culpa. Ono o čemu smo maštali je totalna izolacija od glazbenika i ljudi o kojima smo pisali. Nikada ne dolaziti u poziciju pisati o ljudima s kojima imaš išta više od pristojnog dobar dan.
U redakciji The Rolling Stonea, HTV-a, Vip musica i gdje god je bilo prilike nismo nailazili baš na puno istomišljenika. Naravno da je u kifli tipa Rvacke takva situacija utopijska i nemoguća. On se branio potencijalnih sukoba tako što ne bi pisao o nečem za što je mislio da ne valja, a bilo je djelom nekih njemu dragih ljudi ili prijatelja iz svijeta glazbe.
Ja sam bio puno gluplji. I gomilao bazu ‘štovatelja’, današnjim rječnikom hejtera. Jer konfliktan, jer ‘nemreš se s njim dogovorit’, jer ‘pljuje’ (iako je 80% pisanja o drugima bilo isključivo afirmativno, samo što je bazna ljudska psihologija lijepit se, lovit i kačit za negativno). Na 10 recenzija ispisanih 7 ili 8 bi bilo afirmativno, dvije ili tri negativne, ali pratitelji bi se sjećali uglavnom onih zbog kojih danas ne hodaš istim svijetom kojim hodaju članovi Opće Opasnosti, Osmog Putnika, Tonija Cetinskog, Žaka Houdeka, Luke Nižetića, Sandija Cenova, Maje Šuput, onog Hard Time heavy metalca Pište ili xyz ljudi koji nisu mogli pročitati nesuperlativne kritike ili negativne kritike svojih radova.
O bliskim clashevima s onim likom iz Pipsa i njihovim vjernim ‘fanovima’, pripadcima vojske kužera i sistateljima kunsta su posebne karikatura epizodice, mahom iz povoja onlineizma. S druge strane, nevezano za recenzije i medijski rad s Urbanom, El Bahatteejem, Marijanom i Gabi iz Nole, Frankom Krajcarom i inim egofree ili pak samo u sebe sigurnim ljudima ostaneš i postaneš friend upravo zato jer se iskrenost cijenila i jer se znalo da iza formiranog mišljenja uvijek stoji potreba upgradea rada prijatelja ili skretanja pozornosti na nešto što su mogli napraviti bolje. Ali najveća prijateljstva su uvijek izrasla s onim majstorima koji nikad nisu marili niti za kritike niti za tuđa mišljenja. Njihov je stav ono što vrijedi i iza čega bih uvijek stao.
Pop Cooltura: Ona sitna milijunska razlika između hrvatskog i srpskog filma
Johne Malkovichu, deri po mjeri!
‘Who da fuck are U to tell me anything about the music I love?’ nikad nije bio naslov članka u Pitchforku, ali je onaj koji ćete potpisati ako ste ikad bili istinski bliski glazbi. Ono što je uvijek bilo zabavno iz tog staža je namjerno podjebavat i ići na prosto pod pupkom ekipi koji su se uzimali ozbiljno i silno htjeli pronositi svoju titulu – ja, glazbeni kritičar. Ti – crno pod noktom. Ili pak reći da se žene ne bave glazbenom kritikom jer su naprosto evoluiranija bića i ne zanima ih trivija jer se mogu bavit nečim bitno korisnijim, tipa heklanjem.
Kritičari, kad već nisu idealni i etički prosercionalci bi trebali zapravo služiti samo kao filtri da kroz šumu informacija možda tek kanaliziraju i skrenu pažnju za bitno. Koliko je takvih potrebnih u ljudskom segmentu, bolje da ne izračunate, jer s koje god strane gledali, ispast će višak.
Prošlost glazbene kritike je bila sasvim jasna i potrebna, prezent je prijelazna varijanta i muke dinosaurusa prilagoditi se situaciji u kojoj su u moru smeća postali nepotrebni. I futur je da je totalno nepotrebna. Naime, strojevi će izračunati mnogo bolje sve statistike i minimizirati ljudski moment procjenjivanja koliko je nešto dobro ili ne valja. Ne, ti ćeš mi reći :-).
Jedva čekam.
A dotad, Johne Malkovichu, deri po mjeri.