..osim ako imate skandal, kontroverzu i jak PR.
View this post on Instagram
Iako nakladnici ne skrivaju zadovoljstvo prodajnim rezultatima i medijskim PR radom i interesom, pitanje tko je zapravo napisao knjigu visi kao rjeđi oblak tamjana nad misnim oltarima pred kojim Simona kleči posljednju dekadu. Je li riječ o klasičnom slučaju ghost writinga, kad se medijski poznata osoba potpisuje pod tekstom koji je zapravo rezultat uredničke i literarne intervencije nekog drugog pera, apsolutno je nebitno u sell/buy sistemu plasiranja bilo čega što nalazi publiku. A u doba ne samo čitalačke neselektivnosti i ovaj vid naplate površnosti ne bi trebalo osobito kamenovati i suditi.
Medijski sud za ‘nedostojne’ vjernike
No, daleko od toga da je Simona slučajna pojava. Ona je tek savršeni simptom vremena u kojem se iskupiteljski narativ prodaje bolje od ikoje druge žanrovske formule. Njena tranzicija nije samo spolna, nego egzistencijalna. Od žene koja je živjela uz rubove prostitucije, droge i tabloida, do ne baš samozatajne vjernice, poduzetnice i autorice duhovne literature, podsjeća na biblijsku parabolu o Mariji Magdaleni, ali interpretiranu po pravilima današnjeg medijskog tržišta. ‘Isus me promijenio’, kaže Simona, a hrvatski mediji, umjesto da to čitaju kao osobnu transformaciju, pretvaraju u kulturnu diverziju.
View this post on Instagram
Kao i njezine pop kulturne light literatura prethodnice Nives Celzijus i Vlatka Pokos, Simona je ponovno otvorila pitanje tko uopće ima pravo govoriti i pisati u hrvatskoj javnosti. Samo pismeni ili? Ako su Nives i Vlatka bile ‘Žene koje su znale previše’ o površnosti estrade, Simona je ponuđena kao ‘žena koja vjeruje previše‘. I tu se podebljava savršeni logički paradoks kad u zemlji koja se deklarira 88% katoličanskom, najžešće kritike dolaze upravo od onih koji bi, nominalno, trebali slaviti obraćenje, oprost i duhovni preporod. Umjesto toga, Simona doživljava drvlje i kamenje zbog ‘nepristojnosti’ da govori o Bogu, ljubavi i grijesima iz prošlosti, jer ‘nije dostojna’. Kao da svetost ovisi o životopisu. I kao da nju i izdavača briga za backlash.
Želite vješticu? Nema frke; evo lomača, a kocke za potpalu i drva su odmah pored. Nu.
Dva pola Hrvatske između korica
Istovremeno, ravnoteže radi, drugi veliki publicistički hit ovogodišnjeg Interlibera je šifrirana ‘F20’ Aleksandra Stankovića, kojom nudi sasvim drugačiji tip ispovijesti. Introspektivni nastavak njegovog prvog književnog projekta o borbi s depresijom Depresija, napisan iskrenošću, distancom, striptiznim pristupom i blagim cinizmom po kojem je poznat u voditeljskom segmentu većeg dijela TV karijere.
View this post on Instagram
Duelom Stanković – Mijoković, Interliber je odbio dvije krajnosti suvremene književne scene. S jedne, racionalnog analitičara vlastite tjeskobe, s druge, emotivnu wannabe mističarku koja traži smisao u vjeri. Na simboličkoj razini, dva pola Hrvatske slijeva nadesno ne mogu biti ilustrativniji. Onaj koji previše misli i onaj koji previše osjeća. Fenomen Interliberizma upravo se i rađa iz te površinske napetosti. Knjige društva nečitača odavna više nisu samo tekstovi koliko događaji, brendovi, duhovni proizvodi.
Na štandovima se više ne traži najdublja rečenica, nego najefektnija objava za društvene mreže; ako već preskočite najmanje zauljeni miris ćevapa ili kobasica sa senfom, ex hot dogova. Interliber postaje ogledalo društva koje žudi za smislom, ali ga traži kroz medijski spektakl. Stoga knjiga Simone Mijoković nije toliko novi ‘incident’ koliko dijagnoza simptoma kulture koja je zaboravila čitati između redaka, ali se još uvijek voli fotkati između korica.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube