Postoje dvije vrste velikih humanista i sportskih entuzijasta. Oni koji se umataju u nacionalne zastave izvikujući imena svojih država. Njih je najlakše prepoznati i etiketirati kao nacionaliste i velike ljubitelje igre. Nerijetko popiju galon pive uz doktorate koje imaju, znaju sve kombinacije kako je i kad je trebalo nekog ubacit u igru, preziru ona niža bića koji manje strastveno usude komentirati predmet njihovih online doktorata. Prva lopta.
Postoje i oni drugi koji uživaju u vrhunskim napetostima elitnog svjetskog natjecanja, bez obzira na bezumna napadanja prvih i stavljanja svih varijanti šahovnica na sebe. Njih čini sretnim masovna sreća i hipnoza ljudi oko njih. Vole kad se ljudi vesele, makar razlog veselja bio toliko provizoran i podložan promjeni udarcu jedne protivničke lopte u stativu gola hrvatske reprezentacije. Druga lopta.
I jedni i drugi, (ne)miroljubivo koegzistiraju vezano uz osminu finala i četvrtfinalna uzbuđenja na aktualnom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru. Navijači i najvijači. I čice.
Nogomet je postao kulturološki fenomen
To kako je nogomet preoteo svijet je pop kulturni fenomen još od pedesetih godina prošlog stoljeća. Danas je sve na entu potenciju. Predimenzionirano, pretetovirano, predotjerano, prenapuhano, preveliko. No, tako je kako je. Tko vam je kriv ako ste skipali matematike i iritiraju vas cifre. Stotine milijuna Eura za transfere dviju nogu iz tima u tim. Katarski šeici će uskoro tražiti naftu i morati smišljati nove blockchain epizode oko rješavanja jednadžbi kako zadovoljiti potražnju i rast cijena transfera. No, dokle se to ne desi čeka se ponuda za nr. 1 svjetskog stopera Joška Gvardiola i njegov prijelaz iz bundesligaša Lepiziga u Chelsea ili Real za 100 milijuna eura. Bez potrebe da doktor, pjesnik, metaforičar, znalac, psiholog, Hrvatina Joško Jeličić pošalje jednu od svojih znalačkih poruka i ekspertiza naciji u niskom startu njegova komentiranja.
View this post on Instagram
Velika lova veliki interes. Veže i velike snove i prevelike idiotarije. Na stranu sociološka i parapsihološka razlaganja koliko je fera i poštenja što se svijet vrti oko nogometa, a ne svjetskih rekorda i zarona i izrona Mirele Kardašević ili šaketanja Ante Delije i Roberta Soldića i Antonija Plazibata u borilačkim kavezima ili ringovima, ali ovo što se događa vezano za nogometnu reprezentaciju Hrvatske, ide u redak sportskih anagdota, da ne pretjerujemo s čudima prije okršaja s nogometno antipatičnim Argentincima i njihovim glavnim štakorom Messijem.
Čuda se događaju pod Zlatkom Dalićem
Naime, nakon Ćirinih brončanih iz 1998. Hrvatska je i reprezentacija i klupski nogomet od solidnog do marginalnog stalno čekao neke pop kulturne globalne bljeskove da bi se o istom moglo pričati kao o senzaciji. I taj se breakthrough trenutak događa tokom ruske, točnije moskovske epizode 2018. kada reprezentacija predvođena netom ustoličenim Zlatkom Dalićem sjeda zamalo na tron i osvaja Svjetsko nogometno prvenstvo, da ih Francuzi nisu nadigrali. 4:2. Poslije utakmica po skupinama, eliminacijski dio prvenstva od osmine do finala padali su Danska, Rusija, Engleska, mahom na penale.
View this post on Instagram
Mahom nakon vođenja suparnika, mahom nakon igara koje nisu ulijevale povjerenje u najbolju nogometnu reprezentaciju na svijetu po ljepoti nogometa, mahom nakon jebene sreće, mahom nakon fantastičnih obrana golmana ne samo kod izvođenja penala. Nakon bljeska, delirija nacije, čudnog perioda od mjesec i pol dana suludog optimizma onih prvih i drugih s početka teksta, vraćanja u kolotečinu čudnih poraza, neuvjerljivih igara tokom novih kvalifikacija, mučenja gdje ne treba, igranja fantastično kad najviše zatreba, epizode u podcijenjenoj Ligi nacija, eno skraja 2022. i novog Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru. I ponavljanja povijesti. Gotovo u zadnji zarez. Ugodno je. Fora je. Smiješno je. Nije još potpuno i do kraja, da bi se to dogodilo Argentina treba odigrati rolu Engleske, a Hrvatska ponoviti šokiranje protiv Japana i Brazila.
Fenomenološki je zabavno
Ali, uzbuđenja recentnog Svjetskog nogometnog prvenstva s terena moraju vas zaintrigirati makar se regrutirali iz redova potpuno nezainteresiranih analfabeta ili iz redova ovisnika o nogometu. Naime, fenomenološki je zabavno, na stranu sve popratne etičke, egzistencijalističke i moralne dvojbe.
Tim od nekoliko realnih zvijezdi i fantastičnih igrača (Modrić, Gvardiol), nekoliko zalutalih (Livaja, Sosa) i većinom solidnih igrača spremnih na bljeskove (Lovren, Perišić, Kramarić, Kovačić, Majer, Vlašić…), nekoliko hiper požrtvovnih trkača (Brozović, Juranović),jedne superzvijezde trenutka (Petković), jednog fantastično koncentriranog golmana (Livaković), s realno nimalo uvjerljivom igrom i dva neriješena rezultata kroz skupinu, masu sreće i stativa Belgijanaca, pobjedom i odličnom partijom jedino protiv Kanade – druge najgore reprezentacije na prvenstvu, Hrvatska se plasirala o nokaut i eliminacijski drugi dio turnira.
Tamo će protiv furioznih Japanca na harakiri samoubojice zolje spiku obraniti jurcanja, loviti 1:0 i uspjeti nadoknaditi sve na fantastičnim penalima, a potom neutralizirati Brazil u prvom poluvremenu odigravši najbolji nogomet na turniru, preživljavati s puno sreće drugo poluvrijeme, a onda u produžecima nakon primljenog gola krajem prvog produžetka uspjeti Brazilcima zabiti par minuta prije kraja, očuvati rezultat i na penale ih izbaciti.
View this post on Instagram
Uzbuđenja s nogometnih terena su vrijedila Hitchcocka
Prije nekoliko dana prebrojavate filmografiju Hitchcocka gledajući varijante majstora suspensea koji je u stanju od kadra dviju prepelica izvući misteriozni triler. Negdje na tom tragu nisu udaljena ni zbivanja s nogometnih terena. Bilo da se dogodi put do polufinala skoro bez pobjeda, sve s neriješenim rezultatima ili se preko Argentinaca zalomi preko penala do finala, uzbuđenja s nogometnih terena su vrijedila Hitchcocka. I ne samo vezano za našu reprezentaciju. Otpadanja favorita od eliminacija Njemačke, Belgije, neplasiranja Talijana uopće na prvenstvo, izbacivanja Španjolske i Portugala od Maroka s kojima su Hrvati prvu tekmu prvenstva igrali tvrdih 0:0, što sada i ne izgleda neuvjerljivim rezultatom, do niza naših, sve je trag jedne suludo zabavne igre i turnira.
Kako god završilo, u redu je biti suludo i neracionalno optimističnim, jednako kao što je u redu ne bez razloga sumnjati, nogomet je preplaćen, ali na ovakvim elitnim turnirima vrhunski zabavan sport. Zadnja minuta ne daje sigurnost i ne vrijedi više ona krilatica po kojoj je to igra u kojoj Njemačka uvijek pobijedi. Francuzi i Argentinci su iz redova favorita uspjeli preskočiti sječu knezova. Marokanci i Hrvati su usprkos svim izgledima došli među četiri najbolje repke turnira. Kako? Statistima neće pitati. Mitovi i sjećanja, prepričavanja hoće.
View this post on Instagram
Društvene mreže će gorjeti od duhovitih memova, oni prvi i drugi s početka teksta razloga za sreću imaju. Rat u Ukr.., gdje? Nevažno. Cijene benzina, ha? Nebitno. Troškovi života idu 35% gore, inflacija isto. Molim? Preživjet ćemo. Samo da je dočeka na trgu i sretna Nova godina 18. 12. Finale finala, Hrvatska: Maroko, na penale. Da se malo restarta i vrati na tvorničke postavke sve one pretetovirane, izblajhane, nabildane i prećerane metrosex zvijezde. I zidat Livakoviću spomenike.
Ako i ne bude, prostora za slavlje uvijek se nađe, samo da se ona sisata Hrvatica u šahovnici s tribina katarskih stadiona stvarno ne skine. Neka plastike recikliranjima, preživjet ćemo i bez jednih infuencerskih sisa. I terora horora “navijačkih” himni u mash upu s “božićnim” hitovima. Jingle ne bells. Nek odjekuje “Ponovilo se”. Štogod bio razlog, samo nek su ljudi sretni. Treba im. Jako im treba.